O Isusovom uskrsnuču i njegovom povijesnom značenju - Papa Benedikt XVI
Upitajmo se još jednom, sažimajući, kakve je vrste bio susret s uskrslim Gospodinom. Važna su sljedeća razlikovanja:
– Isus nije netko tko se vratio u uobičajeni biološki život, tko bi potom, po zakonima biologije, jednoga dana ponovno morao umrijeti.
– Isus nije utvara (»duh«). To znači da nije netko tko, u stvarnosti, pripada svijetu mrtvih, iako se na neki način može pokazati u svijetu života.
– No susreti s Uskrslim ipak su nešto drugo negoli mistična iskustva u kojima se ljudski duh na čas izdigne iznad sama sebe te opaža svijet božanskoga i vječnoga da bi se potom ponovno vratio u redovito obzorje svojega postojanja. Mistično je iskustvo trenutno prevladavanje okružja duše i njezinih sposobnosti zapažanja. Ali ono nije susret s osobom koja mi pristupa izvana. Pavao je posve jasno razlikovao svoja mistična iskustva, kao na primjer svoje uzdignuće do trećega neba opisano u 2 Kor 12,1–4, od susreta s Uskrslim na putu u Damask, koji je bio povijesni događaj, susret sa živom osobom.
Što na temelju svih ovih biblijskih vijesti sada možemo stvarno reći o istinskoj naravi Kristova uskrsnuća?
Ono je događaj u povijesti, ali koji lomi okružje povijesti i ide iznad nje. Možda se smijemo poslužiti analoškim govorom koji u mnogome pogledu ostaje neprimjeren, ali ipak može otvoriti pristup shvaćanju: mogli bismo (kako smo već učinili u prvome odlomku ovoga poglavlja) uskrsnuće promatrati kao vrstu korjenita »mutacijskoga skoka« u kojemu se otvara nova dimenzija života, čovjekova bića.
Da, sama se materija prelama u jedan novi način stvarnosti. Čovjek Isus sada upravo i sa svojim tijelom posve pripada području božanskoga i vječnoga. Od sada pa nadalje, kako je jednom rekao Tertulijan, »duh i krv« imaju mjesto u Bogu (usp. De resurrect. mort. 51,3; CC lat. II 994). Iako je čovjek po svojoj naravi stvoren za besmrtnost, tek sada postoji mjesto u kojemu njegova besmrtna duša nalazi »prostor«, onu »tjelesnost« u kojoj besmrtnost dobiva smisao kao zajedništvo s Bogom i čitavim pomirenim čovječanstvom. Poslanice svetoga Pavla iz uzništva Kološanima (usp. 1,12–23) i Efežanima (usp. 1,3–23) smjeraju na ovo kada govore o Kristovu kozmičkomu tijelu i ukazuju time da je Kristovo preobraženo tijelo istodobno mjesto u kojemu ljudi ulaze u zajedništvo s Bogom i međusobno i tako konačno mogu živjeti u punini neuništiva života. Budući da mi sami ne posjedujemo nijedno iskustvo takve vrste obnovljene i promijenjene materijalnosti i života, ne moramo se čuditi što to nadilazi područje onoga što možemo zamisliti.
Bitna je činjenica da Isusovim uskrsnućem nije bio oživljen jedan određeni mrtvac u jednom određenom trenutku, nego da se u uskrsnuću dogodio ontološki skok koji dodiruje biće kao takvo, da je otvorena nova dimenzija koja se odnosi na sve nas i koja je za sve nas stvorila novo životno okružje supostojanja s Bogom.
Odatle treba pristupiti pitanju uskrsnuća i kao povijesnoga događaja. S jedne strane moramo reći da je bit uskrsnuća upravo u činjenici da lomi povijest i otvara novu dimenziju koju općenito nazivamo eshatološkom. Uskrsnuće otkriva novi prostor koji povijest otvara iznad nje same i stvara konačno. U ovome smislu istina je da uskrsnuće nije povijesni događaj iste vrste kao Isusovo rođenje ili raspeće. Ono je nešto novo, nova vrsta događaja.
Ali istodobno se mora ustvrditi da ono ne stoji jednostavno izvan ili iznad povijesti. Kao prodor iz povijesti koji je nadvisuje, uskrsnuće i dalje svoj početak ima u samoj povijesti i dobrim joj dijelom pripada. To je možda moguće ovako izraziti: Isusovo uskrsnuće ide iznad povijesti, ali je u njoj ostavilo svoj trag. Zbog toga ga svjedoci mogu potvrditi kao događaj jedne posve nove kvalitete.
Doista, apostolski je navještaj sa svojim zanosom i odvažnošću nezamisliv bez stvarnoga dodira svjedoka s posve novom i neočekivanom pojavnosti koja ih je dirala iznutra, a sastojala se u očitovanju i govorenju uskrsloga Krista. Samo je stvaran događaj korjenito nove kvalitete bio u stanju omogućiti apostolski navještaj, koji se ne može objasniti spekulacijama ili unutarnjim, mističnim iskustvima. U svojoj odvažnosti i novosti taj navještaj živi od nezamislive snage događaja koji nitko nije izmislio i koji je išao iznad svake mašte.
Dakako, na koncu za sve nas uvijek ostaje pitanje koje je Juda Tadej postavio Isusu u dvorani Posljednje večere: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« (Iv 14,22). Da, zašto nisi moćno nastupio pred svojim neprijateljima koji su te odveli na križ? – mogli bismo upitati. Zašto im neporecivom snagom nisi pokazao da si ti Živi, Gospodar života i smrti? Zašto si se pokazao samo maloj skupini učenika, u čije se svjedočanstvo sada moramo pouzdati?
Pitanje se, dakako, ne tiče samo uskrsnuća, nego i čitava načina Božje objave u svijetu. Zašto samo Abrahamu, zašto ne i moćnicima svijeta? Zašto samo Izraelu, a ne na neosoporan način i svim narodima zemlje?
Božjemu je otajstvu navlastito da tiho djeluje. Tek malo-pomalo u velikoj povijesti čovječanstva on izgrađuje svoju povijest. Postaje čovjek, ali na način da ga suvremenici, mjerodavne snage povijesti mogu zanemariti. Trpi i umire i, kao Uskrsli, želi doći čovječanstvu samo po vjeri svojih kojima se očituje. On trajno tiho kuca na vrata naših srca i lagano nam otvara oči, kada mu otvorimo.
A ipak, nije li upravo ovo božanski način? Ne podlagati izvanjskom moći, nego dati slobodu, darivati i pobuđivati ljubav. I nije li nešto naoko tako maleno, ako dobro razmislimo, ono što je uistinu veliko? Ne izlazi li od Isusa zraka svjetla koja raste tijekom stoljeća, koja nije mogla proizići iz obična čovjeka i po kojoj doista Božje svjetlo osvjetljava svijet? Bi li naviještanje apostolâ moglo naći vjeru i izgraditi zajednicu širom svijeta da u njemu nije djelovala snaga istine?
Ako budna srca slušamo svjedoke i otvorimo se znakovima kojima Gospodin uvijek iznova i njih i sebe čini vjerodostojnima, onda znamo: On je uistinu uskrsnuo. On je Živi. Njemu se povjeravamo i znamo da smo na pravomu putu. S Tomom stavimo svoje ruke u Isusov probodeni bok i ispovjedimo: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28).
– Isus nije netko tko se vratio u uobičajeni biološki život, tko bi potom, po zakonima biologije, jednoga dana ponovno morao umrijeti.
– Isus nije utvara (»duh«). To znači da nije netko tko, u stvarnosti, pripada svijetu mrtvih, iako se na neki način može pokazati u svijetu života.
– No susreti s Uskrslim ipak su nešto drugo negoli mistična iskustva u kojima se ljudski duh na čas izdigne iznad sama sebe te opaža svijet božanskoga i vječnoga da bi se potom ponovno vratio u redovito obzorje svojega postojanja. Mistično je iskustvo trenutno prevladavanje okružja duše i njezinih sposobnosti zapažanja. Ali ono nije susret s osobom koja mi pristupa izvana. Pavao je posve jasno razlikovao svoja mistična iskustva, kao na primjer svoje uzdignuće do trećega neba opisano u 2 Kor 12,1–4, od susreta s Uskrslim na putu u Damask, koji je bio povijesni događaj, susret sa živom osobom.
Što na temelju svih ovih biblijskih vijesti sada možemo stvarno reći o istinskoj naravi Kristova uskrsnuća?
Ono je događaj u povijesti, ali koji lomi okružje povijesti i ide iznad nje. Možda se smijemo poslužiti analoškim govorom koji u mnogome pogledu ostaje neprimjeren, ali ipak može otvoriti pristup shvaćanju: mogli bismo (kako smo već učinili u prvome odlomku ovoga poglavlja) uskrsnuće promatrati kao vrstu korjenita »mutacijskoga skoka« u kojemu se otvara nova dimenzija života, čovjekova bića.
Da, sama se materija prelama u jedan novi način stvarnosti. Čovjek Isus sada upravo i sa svojim tijelom posve pripada području božanskoga i vječnoga. Od sada pa nadalje, kako je jednom rekao Tertulijan, »duh i krv« imaju mjesto u Bogu (usp. De resurrect. mort. 51,3; CC lat. II 994). Iako je čovjek po svojoj naravi stvoren za besmrtnost, tek sada postoji mjesto u kojemu njegova besmrtna duša nalazi »prostor«, onu »tjelesnost« u kojoj besmrtnost dobiva smisao kao zajedništvo s Bogom i čitavim pomirenim čovječanstvom. Poslanice svetoga Pavla iz uzništva Kološanima (usp. 1,12–23) i Efežanima (usp. 1,3–23) smjeraju na ovo kada govore o Kristovu kozmičkomu tijelu i ukazuju time da je Kristovo preobraženo tijelo istodobno mjesto u kojemu ljudi ulaze u zajedništvo s Bogom i međusobno i tako konačno mogu živjeti u punini neuništiva života. Budući da mi sami ne posjedujemo nijedno iskustvo takve vrste obnovljene i promijenjene materijalnosti i života, ne moramo se čuditi što to nadilazi područje onoga što možemo zamisliti.
Bitna je činjenica da Isusovim uskrsnućem nije bio oživljen jedan određeni mrtvac u jednom određenom trenutku, nego da se u uskrsnuću dogodio ontološki skok koji dodiruje biće kao takvo, da je otvorena nova dimenzija koja se odnosi na sve nas i koja je za sve nas stvorila novo životno okružje supostojanja s Bogom.
Odatle treba pristupiti pitanju uskrsnuća i kao povijesnoga događaja. S jedne strane moramo reći da je bit uskrsnuća upravo u činjenici da lomi povijest i otvara novu dimenziju koju općenito nazivamo eshatološkom. Uskrsnuće otkriva novi prostor koji povijest otvara iznad nje same i stvara konačno. U ovome smislu istina je da uskrsnuće nije povijesni događaj iste vrste kao Isusovo rođenje ili raspeće. Ono je nešto novo, nova vrsta događaja.
Ali istodobno se mora ustvrditi da ono ne stoji jednostavno izvan ili iznad povijesti. Kao prodor iz povijesti koji je nadvisuje, uskrsnuće i dalje svoj početak ima u samoj povijesti i dobrim joj dijelom pripada. To je možda moguće ovako izraziti: Isusovo uskrsnuće ide iznad povijesti, ali je u njoj ostavilo svoj trag. Zbog toga ga svjedoci mogu potvrditi kao događaj jedne posve nove kvalitete.
Doista, apostolski je navještaj sa svojim zanosom i odvažnošću nezamisliv bez stvarnoga dodira svjedoka s posve novom i neočekivanom pojavnosti koja ih je dirala iznutra, a sastojala se u očitovanju i govorenju uskrsloga Krista. Samo je stvaran događaj korjenito nove kvalitete bio u stanju omogućiti apostolski navještaj, koji se ne može objasniti spekulacijama ili unutarnjim, mističnim iskustvima. U svojoj odvažnosti i novosti taj navještaj živi od nezamislive snage događaja koji nitko nije izmislio i koji je išao iznad svake mašte.
Dakako, na koncu za sve nas uvijek ostaje pitanje koje je Juda Tadej postavio Isusu u dvorani Posljednje večere: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« (Iv 14,22). Da, zašto nisi moćno nastupio pred svojim neprijateljima koji su te odveli na križ? – mogli bismo upitati. Zašto im neporecivom snagom nisi pokazao da si ti Živi, Gospodar života i smrti? Zašto si se pokazao samo maloj skupini učenika, u čije se svjedočanstvo sada moramo pouzdati?
Pitanje se, dakako, ne tiče samo uskrsnuća, nego i čitava načina Božje objave u svijetu. Zašto samo Abrahamu, zašto ne i moćnicima svijeta? Zašto samo Izraelu, a ne na neosoporan način i svim narodima zemlje?
Božjemu je otajstvu navlastito da tiho djeluje. Tek malo-pomalo u velikoj povijesti čovječanstva on izgrađuje svoju povijest. Postaje čovjek, ali na način da ga suvremenici, mjerodavne snage povijesti mogu zanemariti. Trpi i umire i, kao Uskrsli, želi doći čovječanstvu samo po vjeri svojih kojima se očituje. On trajno tiho kuca na vrata naših srca i lagano nam otvara oči, kada mu otvorimo.
A ipak, nije li upravo ovo božanski način? Ne podlagati izvanjskom moći, nego dati slobodu, darivati i pobuđivati ljubav. I nije li nešto naoko tako maleno, ako dobro razmislimo, ono što je uistinu veliko? Ne izlazi li od Isusa zraka svjetla koja raste tijekom stoljeća, koja nije mogla proizići iz obična čovjeka i po kojoj doista Božje svjetlo osvjetljava svijet? Bi li naviještanje apostolâ moglo naći vjeru i izgraditi zajednicu širom svijeta da u njemu nije djelovala snaga istine?
Ako budna srca slušamo svjedoke i otvorimo se znakovima kojima Gospodin uvijek iznova i njih i sebe čini vjerodostojnima, onda znamo: On je uistinu uskrsnuo. On je Živi. Njemu se povjeravamo i znamo da smo na pravomu putu. S Tomom stavimo svoje ruke u Isusov probodeni bok i ispovjedimo: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28).
U kemiji - pretvorio je vodu u vino;
U fizici - dokinuo je zakon gravitacije hodajući vodom i za preobraženja;
U gospodarstvu - dokinuo je zakon smanjivanja hraneći pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet kruhova;
U medicini - liječio je bolesne i slijepe bez ikakva lijeka;
U povjesti - on je Početak i Kraj;
U vladanju - rekao je da će biti nazvan: Savjetnik Divni, Knez Mira;
U religiji - rekao je da nitko nece dolaziti k Ocu osim po Njemu
Pa tko je taj?
To je Isus!
Najveći lik u ljudskoj povjesti!
Isus - nije imao sluga, pa ipak su ga zvali Gospodarem!
Nije imao akademskog naslova - pa ipak su ga zvali Učiteljem!
Nije studirao medicinu - a zvali su ga Iscjeliteljem!
Nije imao nikakve vojske - a ipak su ga se bojali!
Nije bio nikakve bitke - a on je pobijedio svjet i smrt!
Nije počinio nikakva zločina - pa ipak su ga raspeli!
Pokopan je u grobu - On ipak i danas živi!
Čast nam je služiti takvome Vođi i Kralju koji nas ljubi!
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara,
Alfa i Omega, Početak i Svršetak!
Krist Kralj!
U fizici - dokinuo je zakon gravitacije hodajući vodom i za preobraženja;
U gospodarstvu - dokinuo je zakon smanjivanja hraneći pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet kruhova;
U medicini - liječio je bolesne i slijepe bez ikakva lijeka;
U povjesti - on je Početak i Kraj;
U vladanju - rekao je da će biti nazvan: Savjetnik Divni, Knez Mira;
U religiji - rekao je da nitko nece dolaziti k Ocu osim po Njemu
Pa tko je taj?
To je Isus!
Najveći lik u ljudskoj povjesti!
Isus - nije imao sluga, pa ipak su ga zvali Gospodarem!
Nije imao akademskog naslova - pa ipak su ga zvali Učiteljem!
Nije studirao medicinu - a zvali su ga Iscjeliteljem!
Nije imao nikakve vojske - a ipak su ga se bojali!
Nije bio nikakve bitke - a on je pobijedio svjet i smrt!
Nije počinio nikakva zločina - pa ipak su ga raspeli!
Pokopan je u grobu - On ipak i danas živi!
Čast nam je služiti takvome Vođi i Kralju koji nas ljubi!
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara,
Alfa i Omega, Početak i Svršetak!
Krist Kralj!
Moliti bez prestanka
Druga je oznaka molitve srca, da je ona neprestana. Pitanje, kako treba ispuniti opomenu svetog Pavla «Molite bez prestanka!», stajalo je u središtu hezihazma već od vremena pustinjaka pa sve do ruskih monaha devetnaestog stoljeća. Zanimanje za to svjedoče mnogi primjeri s oba kraja hezihatske tradicije.
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je neka pijetistička sekta, takozvani mesalijanci. Naglašavali su neku pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički posao neprikladnim za monaha. Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
«Starac ih upita: ‘Čime se vi bavite?’ Oni odgovoriše: ‘Ni prstom se ne dotičemo nikakva posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka.’ Na to im starac reče: ‘Jedete li vi” Oni odvrate: ‘Dakako da jedemo.’ On im kaže: ‘I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli mjesto vas?’ I opet im reče: ‘Zar vi ne spavate?’ Oni odgovore: ‘Dakako da spavamo.’ A starac će na to: ‘I dok vi spavate, tko u međuvremenu moli mjesto vas?’ Na to nisu znali odgovoriti. On im reče: ‘Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju, omekšavam palmine niti i pletem od njih užad. Pri tom govorim: ‘Smiluj mi se, Bože, u velikom milosrđu svome i po mnoštvu smilovanja svoga izbriši moje bezakonje.’ Tada ih upita: ‘Zar to nije molitva?’ Oni odgovoriše: ‘Dakako da jest.’ Tada im on reče: ‘Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj koji je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim’».
Taj događaj je praktični odgovor na pitanje: «Kako mogu moliti bez prestanka, ako sam zauzet drugim poslovima?» Ovaj odgovor uključuje i bližnjega u molitvu. Po mojoj ljubavi drugi postaje sudionikom u mojoj molitvi i ona i na taj način postaje trajna molitva.
U devetnaestom stoljeću, kad više nije bilo poteškoća s mesalijancima, našao se potpuniji odgovor na to pitanje. Nalazimo ga u poznatoj zgodi o nekom ruskom seljaku, pod naslovom: Istinita kazivanja jednog ruskog hodočasnika. Ona ovako počinju: «Ja milošću Božjom kršćanin, po svojim djelima veliki grešnik… U dvadesetčetvrtoj nedjelji poslije Duhova dođoh u crkvu na bogoslužje, da se pomolim; čitalo se iz poslanice Solunjanima, iz petog poglavlja, redak sedamnaesti, koji glasi: Molite bez prestanka! Ta mi se riječ naročito usjekla u dušu i počeo sam razmišljati, kako se može moliti bez prestanka, kad svaki čovjek mora obavljati i druge poslove da bi živio».
Seljak putuje od mjesta do mjesta, od jedne crkve do druge, da čuje propovijedi o molitvi. Kad se sit naslušao i nije shvatio kako treba moliti bez prestanka, prestao je ići na javne propovijedi. Odlučio je s Božjom pomoći potražiti iskusna i učena čovjeka, koji bi mu mogao protumačiti neprestanu molitvu. Nakon duga traženja stiže seljak do nekog manastira u kojem je živio iskusni starac, monah. Ovomu reče seljak: “Čuo sam već mnoge propovijedi, ali ni iz jedne nisam naučio kako bi se moralo moliti bez prestanka: uvijek se govorilo samo o pripravi na molitvu, o plodovima molitve ili slično. A nigdje nisam čuo uputu, kako treba bez prestanka moliti i što takva molitva znači. Često sam čitao Bibliju i u njoj tražio to što sam čuo, ali ni tu nisam stekao željenu spoznaju. Tako sam, evo, sve do sada ostao u neznanju i nemiru…
Iskažite mi dobrotu časni oče, protumačite mi što to znači – neprestana, unutarnja molitva – i kako se može naučiti.» Starac pun ljubavi prihvati molbu i uči seljaka Isus-molitvu. Reče: «Neprestana nutarnja Isus-molitva je neprekidno zazivanje božanskog Imena Isusa Krista, duhom i srcem, pri čemu si predočimo njegovu stalnu prisutnost i molimo ga milosrđe u svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. To se može izraziti sljedećim riječima: Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni!».
I dok seljak hodočasteći prolazi Rusijom ponavlja na tisuće puta tu molitvu. Isus-molitvu prihvaća kao svog pravog suputnika. A onda jednog dana osjeti, da molitva sama od sebe počinje prelaziti u srce. Kaže: «Srce mi je kucajući svakim novim otkucajem počelo ponavljati riječi molitve… Prestao sam je izgovarati ustima i zanosno osluškivao kako je izgovara srce».
Ovdje otkrivamo drugi put do neprestane molitve. U nutrini ona sama nastavlja moliti pa i kad s nekim razgovaramo ili se koncentriramo na svoj posao. Molitva je postala djelo Duha Božjega koji me vodi kroz život.
Vidimo, evo, kako po ljubavi prema bližnjemu i po djelovanju Isus-molitve u srcu, može cijeli naš dan postati neprestana molitva. Time nije rečeno da trebamo oponašati monaha Lucija ili ruskog hodočasnika. Ipak bih predložio da i mi u svom apostolatu koji je pretrpan radom, težimo za neprestanom molitvom. Tako ćemo ili jeli ili pili ili što drugo radili sve činiti na slavu Božju (usp. 1 Kor 10,31). Ljubiti Boga i raditi na njegovu slavu, to ne smije ostati samo pobožna želja na koju tu i tamo mislimo. To mora postati nutarnje, neprestano slavljenje Boga.
Henry J. M. Nouwen, “Put srca”
preuzeto sa: bitno.net
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je neka pijetistička sekta, takozvani mesalijanci. Naglašavali su neku pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički posao neprikladnim za monaha. Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
«Starac ih upita: ‘Čime se vi bavite?’ Oni odgovoriše: ‘Ni prstom se ne dotičemo nikakva posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka.’ Na to im starac reče: ‘Jedete li vi” Oni odvrate: ‘Dakako da jedemo.’ On im kaže: ‘I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli mjesto vas?’ I opet im reče: ‘Zar vi ne spavate?’ Oni odgovore: ‘Dakako da spavamo.’ A starac će na to: ‘I dok vi spavate, tko u međuvremenu moli mjesto vas?’ Na to nisu znali odgovoriti. On im reče: ‘Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju, omekšavam palmine niti i pletem od njih užad. Pri tom govorim: ‘Smiluj mi se, Bože, u velikom milosrđu svome i po mnoštvu smilovanja svoga izbriši moje bezakonje.’ Tada ih upita: ‘Zar to nije molitva?’ Oni odgovoriše: ‘Dakako da jest.’ Tada im on reče: ‘Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj koji je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim’».
Taj događaj je praktični odgovor na pitanje: «Kako mogu moliti bez prestanka, ako sam zauzet drugim poslovima?» Ovaj odgovor uključuje i bližnjega u molitvu. Po mojoj ljubavi drugi postaje sudionikom u mojoj molitvi i ona i na taj način postaje trajna molitva.
U devetnaestom stoljeću, kad više nije bilo poteškoća s mesalijancima, našao se potpuniji odgovor na to pitanje. Nalazimo ga u poznatoj zgodi o nekom ruskom seljaku, pod naslovom: Istinita kazivanja jednog ruskog hodočasnika. Ona ovako počinju: «Ja milošću Božjom kršćanin, po svojim djelima veliki grešnik… U dvadesetčetvrtoj nedjelji poslije Duhova dođoh u crkvu na bogoslužje, da se pomolim; čitalo se iz poslanice Solunjanima, iz petog poglavlja, redak sedamnaesti, koji glasi: Molite bez prestanka! Ta mi se riječ naročito usjekla u dušu i počeo sam razmišljati, kako se može moliti bez prestanka, kad svaki čovjek mora obavljati i druge poslove da bi živio».
Seljak putuje od mjesta do mjesta, od jedne crkve do druge, da čuje propovijedi o molitvi. Kad se sit naslušao i nije shvatio kako treba moliti bez prestanka, prestao je ići na javne propovijedi. Odlučio je s Božjom pomoći potražiti iskusna i učena čovjeka, koji bi mu mogao protumačiti neprestanu molitvu. Nakon duga traženja stiže seljak do nekog manastira u kojem je živio iskusni starac, monah. Ovomu reče seljak: “Čuo sam već mnoge propovijedi, ali ni iz jedne nisam naučio kako bi se moralo moliti bez prestanka: uvijek se govorilo samo o pripravi na molitvu, o plodovima molitve ili slično. A nigdje nisam čuo uputu, kako treba bez prestanka moliti i što takva molitva znači. Često sam čitao Bibliju i u njoj tražio to što sam čuo, ali ni tu nisam stekao željenu spoznaju. Tako sam, evo, sve do sada ostao u neznanju i nemiru…
Iskažite mi dobrotu časni oče, protumačite mi što to znači – neprestana, unutarnja molitva – i kako se može naučiti.» Starac pun ljubavi prihvati molbu i uči seljaka Isus-molitvu. Reče: «Neprestana nutarnja Isus-molitva je neprekidno zazivanje božanskog Imena Isusa Krista, duhom i srcem, pri čemu si predočimo njegovu stalnu prisutnost i molimo ga milosrđe u svakom poslu, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. To se može izraziti sljedećim riječima: Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni!».
I dok seljak hodočasteći prolazi Rusijom ponavlja na tisuće puta tu molitvu. Isus-molitvu prihvaća kao svog pravog suputnika. A onda jednog dana osjeti, da molitva sama od sebe počinje prelaziti u srce. Kaže: «Srce mi je kucajući svakim novim otkucajem počelo ponavljati riječi molitve… Prestao sam je izgovarati ustima i zanosno osluškivao kako je izgovara srce».
Ovdje otkrivamo drugi put do neprestane molitve. U nutrini ona sama nastavlja moliti pa i kad s nekim razgovaramo ili se koncentriramo na svoj posao. Molitva je postala djelo Duha Božjega koji me vodi kroz život.
Vidimo, evo, kako po ljubavi prema bližnjemu i po djelovanju Isus-molitve u srcu, može cijeli naš dan postati neprestana molitva. Time nije rečeno da trebamo oponašati monaha Lucija ili ruskog hodočasnika. Ipak bih predložio da i mi u svom apostolatu koji je pretrpan radom, težimo za neprestanom molitvom. Tako ćemo ili jeli ili pili ili što drugo radili sve činiti na slavu Božju (usp. 1 Kor 10,31). Ljubiti Boga i raditi na njegovu slavu, to ne smije ostati samo pobožna želja na koju tu i tamo mislimo. To mora postati nutarnje, neprestano slavljenje Boga.
Henry J. M. Nouwen, “Put srca”
preuzeto sa: bitno.net
Kroz ovaj tekst koji budete čitali obratite pažnju na svoje nutarnje stanje, i na sve ono što nosite u sebi. Na sve maske koje stavljate pred ljudima koje susrećete svakodnevno . Ovo je posebno važno za sve obitelji koje su pogođene ovisnošću da ovisnost nije došla slučajno, kao ni sve druge stvari koje ona nosi.
Molim te, poslušaj ono što ne kažem
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti,…
a nijedna od njih nisam ja!
U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran,
da je sve med i mlijeko u meni i oko mene,
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra,…
da je sve mirno i da sve kontrolirami da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj im! Možda se ne čini da sam smiren, ali…
moja smirenost je maska, uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja! Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam! Ne želim da to itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabostii da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio,…
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje! Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje……. Ako slijedi ljubav!
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu….. uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem…. Ne usuđujem se.….Bojim se!
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,……da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,………a tvoj bi me smijeh ubio!
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, …. i da ćeš ti to vrijediti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja …
sa sigurnim pročeljem izvana… i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svijetlucava ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učitivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa, … i ništa o onome što je sve, …… i što plače u meni.
Zato, kad sam u kolotečini, … neka te ne zavara to što govorim.
Molim te, pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem, što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći, ….ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti, … Ne volim igrati umjetne, lažne igre.… Želim prestati s igrama.
Želim biti iskren i spontan te biti ja, …..ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku ….. čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti moraš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog … mrtvaca. ……
Samo me ti možeš prizvati u život. …..
svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila, ….vrlo mala krila, …..vrlo slaba krila, ……ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš,…možeš udahnuti život u mene.…
Želim da to znaš.…Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj … – do Boga pravedan stvoritelj – … moje osobe, ….
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem, … samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta …panike... i nesigurnosti,…
iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš. …Molim te odluči!.... Ne mimoilazi me……znam …..Neće ti biti lako!
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš ….To naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige, …
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, ….i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove, …čvrstom rukom …jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš? ………..Ja sam onaj kojeg znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojeg naiđeš … i ja sam svaka žena na koju naiđeš !
DUHOVNOST - BUĐENJE
Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.
"Svjesnost" De Mello
"Svjesnost" De Mello
ISUS KRIST KAO PSIHOTERAPEUT
Isus u svojim susretima postavio norme uspješne i djelotvorne psihoterapije. Isus je pomagao ljudima da upoznaju sebe, zatim da sebe prihvate, sebe zavole, da se mijenjaju, da žive u istini, da imaju čistu savjest, da nauče živjeti kao djeca te da znaju u svakom trenutku osmisliti svoj život prihvaćajući svoj križ i tako na zadovoljavajući način odgovoriti na pitanje zašto žive, da znaju i hoće oprostiti sebi i drugima, da budu istinski slobodni i kao takvi spremni izgubiti svoj vremeniti život kako bi postigli onaj vječni, i na koncu, ono najvažnije da ljube Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao same sebe.
1. Upoznaj samoga sebe!
«Upoznaj samog sebe» («Gnothi seauton»), mudri je savjet upisan zlatnim slovima na ulazu hrama u Delfima u staroj Grčkoj.
Prispodobom o izgubljenom sinu, odnosno o velikodušnom Ocu koji oprašta, Isus nam je želio poručiti da se ne bojimo priznati da smo i sami izgubljeni kad odlutamo od Boga, ali da nas ta spoznaja ne zatvori u naš svijet nemoći, nego da izađemo iz sebe i da se uputimo Ocu nebeskom s uvjerenjem da će nam sve oprostiti i velikodušno nas primiti u svoju kuću.
2. Prihvati sebe!
Prihvatiti sebe takvog kakav jesam i uvjeriti se kako je dobro što postojim, kako ja obogaćujem ovaj svijet. To je bitni uvjet da bi se čovjek mogao promijeniti, da bi mogao nadvladati svoj strah. Mudar je onaj koji prihvaća i voli sebe. Kukavica je onaj koji bježi od sebe. Svjesno izgrađeni i realno utemeljeni stav pouzdanja u samog sebe najbolji je odgovor na strah bilo koje vrste. Da bi se mogao izgraditi zreli stav samopouzdanja najviše pomaže vjera u Boga koji prihvaća i voli svoja stvorenja. Najjači razlog da sebe prihvatim nalazi se u činjenici i istini da je Bog prvi mene prihvatio. Ako me sam Bog voli i prihvaća takvog kakav jesam, onda nema nikakvog razloga da se i ja sam ne prihvatim. Osoba koja je povjerovala da je od Boga prihvaćena, imat će hrabrosti da i ona sama sebe prihvati, a kad to učini na jednoj dubljoj razini, bit će zaštićena od strahova koji napadaju one koji bježe od sebe, koji sebe ne prihvaćaju.
3. Zavoli sebe!
Isus, najbolji poznavatelj ljudske duše, dobro zna da će osoba autentično, dakle nesebično voljeti druge tek onda ako najprije ispravno zavoli samu sebe. A da bi netko mogao prihvatiti i voljeti sebe, on mora najprije doživjeti da je voljen.
Tko u vjeri prihvati da je stvorenje Božje vrlo lako će učiniti i drugi korak, naime povjerovat će u dobrotu i ljubav Božju. Tko povjeruje da ga sam Bog voli, taj će onda bez problema voljeti sebe i druge.
Povjerenje u Boga i njegovu ljubav najbolji je lijek protiv depresije. Ljubav je jača od apaurina i svih drugih lijekova! Svijest da me Bog voli, donosi duši radost, tjera strah i aktivira skrivene energije da mognem činiti dobro, da i ja mognem nesebično voljeti druge. Poznati su slučajevi da su pojedinci vrlo brzo ozdravili od teških bolesti kad su povjerovali da ih Bog voli.
4. Promijeni sebe - obrati se!
Naše obraćenje mora najprije početi u našoj glavi, odnosno na razini našega načina razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji i prihvatiti Isusovu radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov način razmišljanja. A Biblija nam jasno daje do znanja kako Božje misli nisu naše misli. Mi se moramo odreci svojih misli koje se protive Božjim mislima kako bismo mogli usvojiti Božji način razmišljanja i zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati Sveto Pismo u kojem upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke.
5. Živi u istini!
Čovjek je od Boga zamišljen i stvoren da živi u istini, da svojim riječima i svojim ponašanjem, svojom dušom i svojim tijelom govori istinu i na taj način bude odraz Boga koji je sama istina. Međutim, čovjeku je teško dugo izdizati na brisanom prostora istine. Radije se skriva iza raznih maski. Glavni uzrok stvaranja nesvjesne maske je nedostatak unutarnje sigurnosti osobe. Tko se boji priznati istinu o sebi, o svojim slabostima, ograničenjima i pogreškama, on ih mora nečim pokriti odnosno sakriti od drugih.
Najizričitiji poziv da živimo u istini, Isus je izrekao onim Židovima koji su mu povjerovali: «Ako ustrajete u mojoj nauci, upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi
Najbolju pomoć jednom neurotičaru dat će onaj psihoterapeut ili njegov prijatelj ako mu uspije pokazati kako živi u iluziji i ako se ovaj odvaži prihvatiti istinu o sebi, jer će ga samo istina osloboditi
6. Imaj čistu savjest i budi kao dijete!
Najuspješniji lijek protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poteškoća, čista i mirna savjest oslobođena krivnje i grijeha. I što je još važnije Isus nas može osloboditi naše krivnje jer je prolijevanjem svoje krvi i svojom smrću na križu uništio naše grijehe. Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest.
Njemački pjesnik J.W. Goethe rekao je da su tri stvari iz neba ostale na zemlji. To su: zvijezde, cvijeće i djeca. Djeca su ono lijepo, dragocjeno i nevino što ovaj naš planet Zemlja posjeduje. Biti kao dijete u psihoterapijskom smislu znači ne brinuti se tjeskobno za mnoge stvari, nego shvatiti ono bitno i činiti ono što možemo, a sve ostao prepustiti Bogu s velikim povjerenjem u njegovu ljubav i brigu za nas.
7. Vjeruj u Boga i osmišljavaj svoj život prihvaćajući svoj križ!
Život čovjekov na Zemlji je borba, kaže mudri i prokušani Job. Najtežu borbu čovjek mora voditi sa samim sobom, sa svojim sumnjama i tjeskobama, svojim još neukroćenim strastima i neodgojenim emocijama, svojim požudama i svojim iluzijama. U osmišljavanju te borbe i cjelokupnog života najviše nam pomaže vjera.
Vjerovati Bogu znači imati neograničeno povjerenje u Boga i vjerovati u njegovu ljubav, te prihvaćati i usvajati njegove misli kao svoju životnu filozofiju.
Križ je simbolički izražaj umiranja samome sebi koje je nužno potrebno proći da se u nama rodi novi, Božji čovjek koji će se u svemu slagati s voljom Božjom.
Bog će otrti svaku suzu s naših očiju i u Kraljevstvu Božjemu neće više biti ne samo nikakvoga križa, nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti novo i neizrecivo lijepo.
Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji svijet bez križa, događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetu. Kad se Isus približavao svojoj muci, rekao je: »Došao je čas da se proslavi Sin čovječji». Isus kao najbolji psihoterapeut želi nam pomoći da i mi slično reagiramo kad se na horizontu našega života pojavi neki križ. Kad nam se neka patnja i bolest približe i udu u naš život, Isus nam tada pomaže da se i mi snagom Duha Svetoga odvažimo i reknemo: «Došao je čas da se i ja proslavim».
8. Opraštaj da oslobodiš u sebi sile ljubavi!
Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu do kraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je «skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom». Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: «Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi» (Martin Gray).
9. Budi slobodan! Usudi se izgubiti vremeniti, kako bi postigao vječni život!
Prava sloboda je unutarnja sloboda duše u kojoj se čovjek odlučuje za ono što je dobro, Duh Sveti donosi slobodu i zato je važno osigurati sve uvjete da Duh Sveti djeluje u duši. Svjesni egoizam i grijeh ugrožavaju djelovanje Duha Svetoga u duši svakog čovjeka. Priznanje vlastitih grijeha, što se može nazvati i životom u istini, te iskreno kajanje za uvrede koje smo nanijeli Bogu i bližnjemu, otvaraju dušu Duhu Svetome koji povećava njezinu slobodu te razlijeva u nju ljubav Božju.
Ljubav i to ona božanska u najvećoj mjeri usrećuje čovjeka, a takve ljubavi nema bez istinske slobode u kojoj se osoba odlučuje za Boga i vrši njegovu volju. Svako umiranje sebi, odnosno svojoj sebičnosti, povećava slobodu duše i omogućuje joj doživljaj autentične Božje ljubavi.
10. Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga i nećeš se morati ničega bojati!
Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: «Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh». Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer je tako hoće, to njegova radost. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost.
U ovome svijetu su potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice.
Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.
Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti.
Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima.
Treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, «Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan», a Duh Sveti se daje prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.
Zaključak
Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već ovdje na ovome svijetu.. ne samo u vječnosti, nego i u ovoj «suznoj zemaljskoj dolini».
Sveci Katoličke Crkve - Preporučamo!
Kateheze
BLAGOSLOVLJENA VODA
Voda je puna tajni. Posve je čista i jednostavna — “neokaljanom” ju je nazvao sv. Franjo. Posve je čedna, kao da hoće da sama za se ništa ne znači. Posve je nesebična, samo je zato tu da drugomu služi, drugoga čisti i osvježava. Ali, jesi li je kada vidio kako mirno stoji i siže u dubinu? Je li ti duša osjećala kako te u dubinu vuče? Jesi li osjećao kako je tajanstvena bila ta dubina? Kako ti se činilo da je tamo dolje sve puno čudovišta, zamamnih i strašnih? Ili, jesi li ikad slušao kako uzburkana kipi, neprestano struji i buci, buci i struji? Ili kako joj vrtlozi vriju, kruže i srču? Tada se iz nje zna podići tako strahovita sila da joj se čovječje srce može tek silom oteti…
Voda je puna tajna. Jednostavna, čista, nesebična, sposobna očistiti što je zamazano, okrijepiti što je žedno. A ujedno nedokučiva, nemirna, puna zagonetki i snage privlači u bezdan. Prava slika tajanstvenih prauzroka, iz kojih struji život i odazivlje se smrt. Slika samoga života koji izgleda tako jasan, a tako je zagonetan.
Sad lako shvaćamo zašto ju je Crkva uzela da njome označi i donosi Božji život, milost.
Iz krštenja smo nekoć izašli kao novi ljudi, “preporođeni vodom i Duhom Svetim”, kad je stari čovjek u nju utonuo i umro.
I kod znaka križa poškropimo čelo, prsi, te jedno i drugo rame “svetom vodom”, blagoslovljenom vodom, zagonetnim, čistim, jednostavnim i plodonosnim prapočelom, koje je slika i sredstvo svrhunaravnog životnog počela — milosti.
Blagoslovom je Crkva vodu očistila. Oslobođena je tamnih sila koje su u njoj pritajene. To nije prazna riječ! Tko ima osjećajnu dušu, taj je osjetio čar prirodne sile koja se može dići iz vode. A je li to samo prirodna sila? Nije li to nešto tamna, izvanprirodna? U prirodi, u svom njezinom bogatstvu i ljepoti je i nešto zlobna, demonskoga. Utjecaj je grada, koji otupljuje duše, učinio da čovjek za to više nema osjećaja. Ali Crkva zna za to, pa vodu “očisti” od svega što je Bogu neprijateljsko daje učini sredstvom svoje milosne snage. Kad vjernik stupi u Božju kuću, vodom čistom, i koja čisti, takne čelo, prsa i ramena, to jest cijelo svoje biće, da i njegova duša postane čista. Nije li to lijepo? Kako se pri tom običaju u znaku križa susreću: očišćena priroda, milost i čovjek željan čistoće.
Ili navečer. “Noć ima svoju moć”, kaže poslovica. Nešto istine je u tom. Za svjetlo smo stvoreni. Netom se čovjek predade oblasti sna i tame, u kojoj ugasne svjetlost dana i svjetlost svijesti, znamenuje se znakom križa i blagoslovljenom vodom, koja je slika sve oslobođene i očišćene prirode! Neka ga Bog čuva od svega što je tamno! — I kad se ujutro probudi iza sna, iz tame i nesvijesti, te iznova počne svoj život, učini isto. Tada je to blijedi spomen na onu svetu vodu iz koje je kod krsta uskrsnuo Kristovu svjetlu. Lijep je i taj običaj. U njemu se susreću otkupljena duša i otkupljena priroda u znaku križa.
Preuzeto iz: Romano Guardini: Sveti znakovi
Voda je puna tajna. Jednostavna, čista, nesebična, sposobna očistiti što je zamazano, okrijepiti što je žedno. A ujedno nedokučiva, nemirna, puna zagonetki i snage privlači u bezdan. Prava slika tajanstvenih prauzroka, iz kojih struji život i odazivlje se smrt. Slika samoga života koji izgleda tako jasan, a tako je zagonetan.
Sad lako shvaćamo zašto ju je Crkva uzela da njome označi i donosi Božji život, milost.
Iz krštenja smo nekoć izašli kao novi ljudi, “preporođeni vodom i Duhom Svetim”, kad je stari čovjek u nju utonuo i umro.
I kod znaka križa poškropimo čelo, prsi, te jedno i drugo rame “svetom vodom”, blagoslovljenom vodom, zagonetnim, čistim, jednostavnim i plodonosnim prapočelom, koje je slika i sredstvo svrhunaravnog životnog počela — milosti.
Blagoslovom je Crkva vodu očistila. Oslobođena je tamnih sila koje su u njoj pritajene. To nije prazna riječ! Tko ima osjećajnu dušu, taj je osjetio čar prirodne sile koja se može dići iz vode. A je li to samo prirodna sila? Nije li to nešto tamna, izvanprirodna? U prirodi, u svom njezinom bogatstvu i ljepoti je i nešto zlobna, demonskoga. Utjecaj je grada, koji otupljuje duše, učinio da čovjek za to više nema osjećaja. Ali Crkva zna za to, pa vodu “očisti” od svega što je Bogu neprijateljsko daje učini sredstvom svoje milosne snage. Kad vjernik stupi u Božju kuću, vodom čistom, i koja čisti, takne čelo, prsa i ramena, to jest cijelo svoje biće, da i njegova duša postane čista. Nije li to lijepo? Kako se pri tom običaju u znaku križa susreću: očišćena priroda, milost i čovjek željan čistoće.
Ili navečer. “Noć ima svoju moć”, kaže poslovica. Nešto istine je u tom. Za svjetlo smo stvoreni. Netom se čovjek predade oblasti sna i tame, u kojoj ugasne svjetlost dana i svjetlost svijesti, znamenuje se znakom križa i blagoslovljenom vodom, koja je slika sve oslobođene i očišćene prirode! Neka ga Bog čuva od svega što je tamno! — I kad se ujutro probudi iza sna, iz tame i nesvijesti, te iznova počne svoj život, učini isto. Tada je to blijedi spomen na onu svetu vodu iz koje je kod krsta uskrsnuo Kristovu svjetlu. Lijep je i taj običaj. U njemu se susreću otkupljena duša i otkupljena priroda u znaku križa.
Preuzeto iz: Romano Guardini: Sveti znakovi