Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2013.
Vjera u ljubav rađa ljubav - "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj"
(1 Iv 4, 16)
Draga braćo i sestre,
proslava korizme, u kontekstu Godine vjere, pruža nam dragocjenu prigodu za razmišljanje o odnosu između vjere i ljubavi, odnosno između vjere u Boga Isusa Krista i ljubavi, koja je plod djelovanja Duha Svetoga i koja nas vodi na jedan put bespridržajnog posvećivanja Bogu i drugima.
1. Vjera kao odgovor na Božju ljubav
Već u svojoj prvoj enciklici sam ponudio neke elemente koji pomažu shvatiti usku povezanost između tih dviju teologalnih kreposti: vjere i ljubavi. Polazeći od temeljne tvrdnje apostola Ivana: "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj" (1 Iv 4, 16) podsjetio sam da "biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac… Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo 'zapovijed', već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret" (Deus caritas est [Bog je ljubav], 1). Vjera predstavlja onaj osobni pristanak – koji uključuje sve naše sposobnosti – uz objavu besplatne i "strastvene" ljubavi koju Bog ima prema nama i koja se u punini očituje u Isusu Kristu. Susret s Bogom Ljubavi zahvaća ne samo srce, već također um: "Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No to nije završen proces, ljubav nije nikada 'završen' i gotov čin" (isto, 17). Zato je svim kršćanima i, na osobit način, onima koji se bave karitativnim radom potrebna vjera, ono "iskustvo susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav" (isto, 31a). Kršćanin je čovjek koji je osvojen Kristovom ljubavi i stoga, nošen tom ljubavlju – "caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14) –, je duboko i stvarno otvoren ljubavi prema bližnjemu (usp. isto, 33). Taj se stav rađa prije svega iz svijesti da smo ljubljeni, da nam je udijeljeno oproštenje, štoviše da nam Gospodin služi, onaj Gospodin koji se priginje da opere noge apostolima i prinosi samoga sebe na križu da privuče čovjeka u Božju ljubav.
"Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav!... Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje" (isto, 39). Sve nam to pomaže shvatiti kako je glavni prepoznatljivi stav kršćanâ upravo "ljubav utemeljena na vjeri i njome oblikovana" (isto, 7).
2. Ljubav kao život u vjeri
Čitav je kršćanski život odgovaranje na Božju ljubav. Prvi je odgovor upravo vjera kao prihvaćanje s divljenjem i zahvalnošću čudesne Božje inicijative koja nam prethodi i koja nas potiče. A taj pristanak s vjerom označava početak jedne svijetlom obasjane povijesti prijateljstva s Bogom, koja ispunja i daje puni smisao čitavoj našoj egzistenciji. Bog se, međutim, ne zadovoljava time da mi prihvatimo njegovu besplatnu ljubav. On se ne ograničava samo na to da nas ljubi, već nas želi privući Sebi, preobraziti nas na tako dubok način da možemo zajedno sa svetim Pavlom reći: ne živim više ja, već Krist živi u meni (usp. Gal 2, 20).
Kada mi ostavimo prostor Božjoj ljubavi, postajemo njemu slični, dionici njegove ljubavi. Otvoriti se njegovoj ljubavi znači pustiti da on živi u nama i dovede nas do toga da ljubimo s njim, u njemu i poput njega; samo tada naša vjera postaje doista "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5, 6) i on se nastanjuje u nama (usp. 1 Iv 4, 12).
Vjera je spoznanje istine i pristajanje uz istinu (usp. 1 Tim 2, 4); vjera je "hod" u istini (usp. Ef 4, 15). Vjerom se ulazi u prijateljstvo s Gospodinom; ljubavlju se živi i njeguje to prijateljstvo (usp. Iv 15, 14 sl.). Vjera nam pomaže prihvatiti Gospodinovu i Učiteljevu zapovijed; vjera nam daje blaženstvo da je provodimo u djelo (usp. Iv 13, 13-17). U vjeri smo rođeni kao djeca Božja (usp. Iv 1, 12 sl.); ljubav nam pomaže konkretno ustrajati u božanskom posinstvu donoseći plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22). Vjera nam pomaže prepoznati darove koje nam dobri i velikodušni Bog povjerava; po ljubavi oni donose plod (usp. Mt 25, 14-30).
3. Neraskidiva isprepletenost između vjere i ljubavi
U svjetlo do sada rečenog, jasno je da ne možemo nikada razdvajati ili, čak, suprotstavljati vjeru i ljubav. Te su dvije teologalne kreposti duboko povezane i pogrešno je vidjeti među njima kontrast ili "dijalektiku". S jedne strane, naime, nedvojbeno je ograničen stav onih koji stavljaju tako snažan naglasak na prioritet i presudnost vjere da podcjenjuju i gotovo preziru konkretna djela ljubavi i ovu svode na neku općenitu humanitarnost. S druge strane, međutim, isto je tako ograničavajuće zastupati stav o nekoj pretjeranoj premoći ljubavi i njezine djelotvornosti i smatrati kako djela zamjenjuju vjeru. Za zdravi duhovni život je nužno kloniti se bilo fideizma bilo moralističkog aktivizma.
Kršćanski se život sastoji u stalnom usponu na "brdo" susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama služimo istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi. U Svetom pismu vidimo kako je revnovanje apostolâ za naviještanje evanđelja koje rađa vjeru usko vezano uz karitativnu brigu za služenje siromašnima (usp. Dj 6, 1-4). U Crkvi, kontemplacija i djelovanje, koje na stanoviti način simboliziraju sestre Marija i Marta iz Evanđelja, moraju istodobno postojati i međusobno se upotpunjavati (usp. Lk 10, 38-42). Prioritet uvijek pripada odnosu s Bogom a pravo evanđeosko dijeljenje mora biti ukorijenjeno u vjeri (usp. Kateheza na općoj audijenciji od 25. travnja 2012.). Ponekad se, naime, nastoji ograničiti izraz "ljubav" na solidarnost ili jednostavno pružanje humanitarne pomoći. Važno je, naprotiv, podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno "posluživanje Riječi". Nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe. Kao što piše sluga Božji papa Pavao VI. u enciklici Populorum progressio, naviještanje Krista je prvi i glavni činilac razvoja (usp. br. 16). Iskonska istina da nas Bog ljubi – koju se živi i naviješta – čini nas otvorenima za prihvaćanje te ljubavi u vlastitom životu i omogućuje cjeloviti razvoj čovječanstva i svakog čovjeka (usp. enc. Caritas in veritate).
U suštini, sve polazi od Ljubavi i stremi k Ljubavi. Božja besplatna ljubav se očitovala naviještanjem evanđelja. Ako je prihvatimo s vjerom, tada primamo onaj prvi i nezaobilazni dodir s božanskim koji nam omogućuje "uzljubiti Ljubav", da bismo zatim prebivali i rasli u toj Ljubavi i s radošću je prenosili drugima.
Kada je riječ o odnosu između vjere i djelâ ljubavi, riječi iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima možda na najbolji način sažimaju njihov suodnos: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo" (2, 8-10). Ovdje se opaža da čitava inicijativa usmjerena čovjekovu spasenju dolazi od Boga, od njegove milosti, od njegova oproštenja prihvaćenog u vjeri; ali ta inicijativa ne samo da ne ograničava našu slobodu i našu suodgovornost, nego ih naprotiv čini autentičnima i usmjerava ih prema djelima ljubavi. Ova potonja nisu u prvom redu plod čovjekova truda i napora, nešto čime bi se on hvastao, nego se rađaju iz same vjere, izviru iz milosti koju Bog daje u obilju. Vjera bez djela je poput stabla bez plodova: te se dvije kreposti uzajamno podrazumijevaju. Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život, korizma nas poziva upravo da jačamo svoju vjeru pomnijim i dužim slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakramentima i, istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko konkretnih smjernica vezanih uz post, pokoru i milostinju.
4. Prioritet vjere, primat ljubavi
Kao i svaki Božji dar, vjera i ljubav potvrđuju djelovanje jednog jedinog Duha Svetoga (usp. 1 Kor 13), onoga Duha koji u nama kliče: "Abba! Oče!" (Gal 4, 6) i u kojem možemo reći: "Isus je Gospodin!" (1 Kor 12, 3) i "Marana tha!" (1 Kor 16, 22; Otk 22, 20).
Vjera, dar i odgovor, pomaže nam spoznati istinu o Kristu kao utjelovljenu i raspetu ljubav, puno i savršeno prianjanje uz Očevu volju i beskrajno Božje milosrđe prema bližnjemu; vjera usađuje u srce i um čvrsto uvjerenje da je upravo ta Ljubav jedina stvarnost koja je odnijela pobjedu nad zlom i smrću. Vjera nas poziva da gledamo u budućnost s krepošću nade, u pouzdanom iščekivanju da će pobjeda Kristove ljubavi prispjeti svojoj punini. Ljubav nas, pak, uvodi u Božju ljubav očitovanu u Kristu, omogućuje nam na osoban i egzistencijalan način prigrliti potpuno i bespridržajno Isusovo predanje Ocu i braći. Ulijevajući u nas ljubav, Duh nas Sveti čini dionicima Isusova predanja: sinovskog predanja Bogu i bratskog svakom čovjeku (usp. Rim 5, 5),
Odnos između te dvije kreposti je nalik odnosu između dvaju temeljnih sakramenata Crkve: krštenja i euharistije. Krštenje (sacramentum fidei) prethodi euharistiji (sacramentum caritatis), ali je usmjeren na nju, koja predstavlja puninu kršćanskog puta. Slično tome, vjera prethodi ljubavi, ali se pokazuje istinskom samo ako je njome okrunjena. Sve kreće od poniznog prihvaćanja vjere ("znati da me Bog ljubi"), ali to mora dovesti do istine ljubavi ("znati ljubiti Boga i bližnjega"), koja ostaje zauvijek, kao ispunjenje svih kreposti (usp. 1 Kor 13, 13).
Predraga braćo i sestre, u ovom korizmenom vremenu, u kojem se pripravljamo za proslavu događaja križa i uskrsnuća, u kojem je Božja ljubav otkupila svijet i svojim svjetlom obasjala povijest, želim vam svima u ovom dragocjenom vremenu oživite svoju vjeru u Isusa Krista, da bismo ušli u isti njegov optok ljubavi prema Ocu i prema svakom bratu i sestri koje susrećemo u svom životu. Za to uzdižem svoju molitvu Bogu, dok zazivam Gospodnji blagoslov na svakog od vas i na sve zajednice!
Iz Vatikana, 15. listopada 2012.
Papa Benedikt XVI.
proslava korizme, u kontekstu Godine vjere, pruža nam dragocjenu prigodu za razmišljanje o odnosu između vjere i ljubavi, odnosno između vjere u Boga Isusa Krista i ljubavi, koja je plod djelovanja Duha Svetoga i koja nas vodi na jedan put bespridržajnog posvećivanja Bogu i drugima.
1. Vjera kao odgovor na Božju ljubav
Već u svojoj prvoj enciklici sam ponudio neke elemente koji pomažu shvatiti usku povezanost između tih dviju teologalnih kreposti: vjere i ljubavi. Polazeći od temeljne tvrdnje apostola Ivana: "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj" (1 Iv 4, 16) podsjetio sam da "biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac… Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo 'zapovijed', već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret" (Deus caritas est [Bog je ljubav], 1). Vjera predstavlja onaj osobni pristanak – koji uključuje sve naše sposobnosti – uz objavu besplatne i "strastvene" ljubavi koju Bog ima prema nama i koja se u punini očituje u Isusu Kristu. Susret s Bogom Ljubavi zahvaća ne samo srce, već također um: "Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No to nije završen proces, ljubav nije nikada 'završen' i gotov čin" (isto, 17). Zato je svim kršćanima i, na osobit način, onima koji se bave karitativnim radom potrebna vjera, ono "iskustvo susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav" (isto, 31a). Kršćanin je čovjek koji je osvojen Kristovom ljubavi i stoga, nošen tom ljubavlju – "caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14) –, je duboko i stvarno otvoren ljubavi prema bližnjemu (usp. isto, 33). Taj se stav rađa prije svega iz svijesti da smo ljubljeni, da nam je udijeljeno oproštenje, štoviše da nam Gospodin služi, onaj Gospodin koji se priginje da opere noge apostolima i prinosi samoga sebe na križu da privuče čovjeka u Božju ljubav.
"Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav!... Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje" (isto, 39). Sve nam to pomaže shvatiti kako je glavni prepoznatljivi stav kršćanâ upravo "ljubav utemeljena na vjeri i njome oblikovana" (isto, 7).
2. Ljubav kao život u vjeri
Čitav je kršćanski život odgovaranje na Božju ljubav. Prvi je odgovor upravo vjera kao prihvaćanje s divljenjem i zahvalnošću čudesne Božje inicijative koja nam prethodi i koja nas potiče. A taj pristanak s vjerom označava početak jedne svijetlom obasjane povijesti prijateljstva s Bogom, koja ispunja i daje puni smisao čitavoj našoj egzistenciji. Bog se, međutim, ne zadovoljava time da mi prihvatimo njegovu besplatnu ljubav. On se ne ograničava samo na to da nas ljubi, već nas želi privući Sebi, preobraziti nas na tako dubok način da možemo zajedno sa svetim Pavlom reći: ne živim više ja, već Krist živi u meni (usp. Gal 2, 20).
Kada mi ostavimo prostor Božjoj ljubavi, postajemo njemu slični, dionici njegove ljubavi. Otvoriti se njegovoj ljubavi znači pustiti da on živi u nama i dovede nas do toga da ljubimo s njim, u njemu i poput njega; samo tada naša vjera postaje doista "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5, 6) i on se nastanjuje u nama (usp. 1 Iv 4, 12).
Vjera je spoznanje istine i pristajanje uz istinu (usp. 1 Tim 2, 4); vjera je "hod" u istini (usp. Ef 4, 15). Vjerom se ulazi u prijateljstvo s Gospodinom; ljubavlju se živi i njeguje to prijateljstvo (usp. Iv 15, 14 sl.). Vjera nam pomaže prihvatiti Gospodinovu i Učiteljevu zapovijed; vjera nam daje blaženstvo da je provodimo u djelo (usp. Iv 13, 13-17). U vjeri smo rođeni kao djeca Božja (usp. Iv 1, 12 sl.); ljubav nam pomaže konkretno ustrajati u božanskom posinstvu donoseći plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22). Vjera nam pomaže prepoznati darove koje nam dobri i velikodušni Bog povjerava; po ljubavi oni donose plod (usp. Mt 25, 14-30).
3. Neraskidiva isprepletenost između vjere i ljubavi
U svjetlo do sada rečenog, jasno je da ne možemo nikada razdvajati ili, čak, suprotstavljati vjeru i ljubav. Te su dvije teologalne kreposti duboko povezane i pogrešno je vidjeti među njima kontrast ili "dijalektiku". S jedne strane, naime, nedvojbeno je ograničen stav onih koji stavljaju tako snažan naglasak na prioritet i presudnost vjere da podcjenjuju i gotovo preziru konkretna djela ljubavi i ovu svode na neku općenitu humanitarnost. S druge strane, međutim, isto je tako ograničavajuće zastupati stav o nekoj pretjeranoj premoći ljubavi i njezine djelotvornosti i smatrati kako djela zamjenjuju vjeru. Za zdravi duhovni život je nužno kloniti se bilo fideizma bilo moralističkog aktivizma.
Kršćanski se život sastoji u stalnom usponu na "brdo" susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama služimo istom onom ljubavlju kojom Bog ljubi. U Svetom pismu vidimo kako je revnovanje apostolâ za naviještanje evanđelja koje rađa vjeru usko vezano uz karitativnu brigu za služenje siromašnima (usp. Dj 6, 1-4). U Crkvi, kontemplacija i djelovanje, koje na stanoviti način simboliziraju sestre Marija i Marta iz Evanđelja, moraju istodobno postojati i međusobno se upotpunjavati (usp. Lk 10, 38-42). Prioritet uvijek pripada odnosu s Bogom a pravo evanđeosko dijeljenje mora biti ukorijenjeno u vjeri (usp. Kateheza na općoj audijenciji od 25. travnja 2012.). Ponekad se, naime, nastoji ograničiti izraz "ljubav" na solidarnost ili jednostavno pružanje humanitarne pomoći. Važno je, naprotiv, podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upravo evangelizacija, odnosno "posluživanje Riječi". Nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe. Kao što piše sluga Božji papa Pavao VI. u enciklici Populorum progressio, naviještanje Krista je prvi i glavni činilac razvoja (usp. br. 16). Iskonska istina da nas Bog ljubi – koju se živi i naviješta – čini nas otvorenima za prihvaćanje te ljubavi u vlastitom životu i omogućuje cjeloviti razvoj čovječanstva i svakog čovjeka (usp. enc. Caritas in veritate).
U suštini, sve polazi od Ljubavi i stremi k Ljubavi. Božja besplatna ljubav se očitovala naviještanjem evanđelja. Ako je prihvatimo s vjerom, tada primamo onaj prvi i nezaobilazni dodir s božanskim koji nam omogućuje "uzljubiti Ljubav", da bismo zatim prebivali i rasli u toj Ljubavi i s radošću je prenosili drugima.
Kada je riječ o odnosu između vjere i djelâ ljubavi, riječi iz Poslanice svetoga Pavla Efežanima možda na najbolji način sažimaju njihov suodnos: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo" (2, 8-10). Ovdje se opaža da čitava inicijativa usmjerena čovjekovu spasenju dolazi od Boga, od njegove milosti, od njegova oproštenja prihvaćenog u vjeri; ali ta inicijativa ne samo da ne ograničava našu slobodu i našu suodgovornost, nego ih naprotiv čini autentičnima i usmjerava ih prema djelima ljubavi. Ova potonja nisu u prvom redu plod čovjekova truda i napora, nešto čime bi se on hvastao, nego se rađaju iz same vjere, izviru iz milosti koju Bog daje u obilju. Vjera bez djela je poput stabla bez plodova: te se dvije kreposti uzajamno podrazumijevaju. Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život, korizma nas poziva upravo da jačamo svoju vjeru pomnijim i dužim slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakramentima i, istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko konkretnih smjernica vezanih uz post, pokoru i milostinju.
4. Prioritet vjere, primat ljubavi
Kao i svaki Božji dar, vjera i ljubav potvrđuju djelovanje jednog jedinog Duha Svetoga (usp. 1 Kor 13), onoga Duha koji u nama kliče: "Abba! Oče!" (Gal 4, 6) i u kojem možemo reći: "Isus je Gospodin!" (1 Kor 12, 3) i "Marana tha!" (1 Kor 16, 22; Otk 22, 20).
Vjera, dar i odgovor, pomaže nam spoznati istinu o Kristu kao utjelovljenu i raspetu ljubav, puno i savršeno prianjanje uz Očevu volju i beskrajno Božje milosrđe prema bližnjemu; vjera usađuje u srce i um čvrsto uvjerenje da je upravo ta Ljubav jedina stvarnost koja je odnijela pobjedu nad zlom i smrću. Vjera nas poziva da gledamo u budućnost s krepošću nade, u pouzdanom iščekivanju da će pobjeda Kristove ljubavi prispjeti svojoj punini. Ljubav nas, pak, uvodi u Božju ljubav očitovanu u Kristu, omogućuje nam na osoban i egzistencijalan način prigrliti potpuno i bespridržajno Isusovo predanje Ocu i braći. Ulijevajući u nas ljubav, Duh nas Sveti čini dionicima Isusova predanja: sinovskog predanja Bogu i bratskog svakom čovjeku (usp. Rim 5, 5),
Odnos između te dvije kreposti je nalik odnosu između dvaju temeljnih sakramenata Crkve: krštenja i euharistije. Krštenje (sacramentum fidei) prethodi euharistiji (sacramentum caritatis), ali je usmjeren na nju, koja predstavlja puninu kršćanskog puta. Slično tome, vjera prethodi ljubavi, ali se pokazuje istinskom samo ako je njome okrunjena. Sve kreće od poniznog prihvaćanja vjere ("znati da me Bog ljubi"), ali to mora dovesti do istine ljubavi ("znati ljubiti Boga i bližnjega"), koja ostaje zauvijek, kao ispunjenje svih kreposti (usp. 1 Kor 13, 13).
Predraga braćo i sestre, u ovom korizmenom vremenu, u kojem se pripravljamo za proslavu događaja križa i uskrsnuća, u kojem je Božja ljubav otkupila svijet i svojim svjetlom obasjala povijest, želim vam svima u ovom dragocjenom vremenu oživite svoju vjeru u Isusa Krista, da bismo ušli u isti njegov optok ljubavi prema Ocu i prema svakom bratu i sestri koje susrećemo u svom životu. Za to uzdižem svoju molitvu Bogu, dok zazivam Gospodnji blagoslov na svakog od vas i na sve zajednice!
Iz Vatikana, 15. listopada 2012.
Papa Benedikt XVI.
Svetom Misom u spomen kući u Skopju obilježen je blagdan naše sugrađanke bl. Majke Terezije. Misu je predvodio skopski biskup monsinjor Kiro Stojanov. Nakon Svete Mise, slijedila je promocija DVDa sa arhivskog materijala novinara i autora Stojana Trenčevskog posvečeno njegovim radovima o životu Majke Terezije.
Priprema za blagdan bl. Majke Terezije
Povodom obljetnice odlaska u nebo blažene Majke Terezije, 05 septembra u kapelici u spomen kući Majke Terezije u Skopje s početkom u 19:30 sati održat će se svečana Sveta misa koju će predvoditi naš Biskup monsinjor Kiro Stojanov.
U Katedrali se pripremamo za ovaj značajan dan za našu župu sa molitvom Devetnice bl. Majci Tereziji.
(na sljedečem linku možete nači devetnicu http://devetnice.blogspot.com/2012/06/devetnica-bl-majci-tereziji.html)
Blažena Majko Terezijo moli za nas!
U Katedrali se pripremamo za ovaj značajan dan za našu župu sa molitvom Devetnice bl. Majci Tereziji.
(na sljedečem linku možete nači devetnicu http://devetnice.blogspot.com/2012/06/devetnica-bl-majci-tereziji.html)
Blažena Majko Terezijo moli za nas!
Na sljedečim linkovima možete pogledati Ponočku u Katedrali:
Cjelovita Papina izjava o odreknuću od službe
Kao što smo već izvijestili, Papa Benedikt XVI. najavio je jutros svoje odreknuće od papinske službe. Papa je to učinio tijekom jutrošnjeg konzistorija povodom triju kanonizacija. Izjavu Svetog Oca prenosimo u cijelosti:
“Draga braćo, sazvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija, već i zato da vam priopćim jednu veoma važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje pogreške. Povjerimo, sada, svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista i zazovimo svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kardinalima u izboru novog pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju”, kazao je Papa u izjavi kojom se odriče papinske službe.
Preuzeto: Bitno.net
“Draga braćo, sazvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija, već i zato da vam priopćim jednu veoma važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Veoma sam svjestan da se tu službu, zbog njezine duhovne naravi, mora obnašati ne samo djelima i riječima, već ništa manje patnjom i molitvom. No, u današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape. Draga braćo, zahvaljujem vam od sveg srca za svu ljubav i rad kojima ste sa mnom nosili teret moje službe i molim oproštenje za sve moje pogreške. Povjerimo, sada, svetu Crkvu brizi Vrhovnog Pastira, Našega Gospodina Isusa Krista i zazovimo svetu Majku Mariju da svojom majčinskom dobrotom bude na pomoć ocima kardinalima u izboru novog pape. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju”, kazao je Papa u izjavi kojom se odriče papinske službe.
Preuzeto: Bitno.net
PORTA FIDEI - Apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta XVI. kojim se proglašava Godina vjere
1. "Vrata vjere" (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22). Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.
2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam: "Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini" [1]. Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana [2].
Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćana u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14). Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51). Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom: "Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni" (Iv 6, 27).
Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: "Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?" (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: "Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao" (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere.
Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata Katoličke Crkve. Nadalje, tema Opće skupštine Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere.
Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da "istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru"; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno "na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno" [5]. Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti "jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi" [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.
5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao "posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja" [8], duboko svjestan ozbiljnih teškoćâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., "ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj.
Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo" [9]. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: "ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve" [10].
6. Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: "dok Krist, 'svet, nevin, neokaljan' (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva 'žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih', navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu" [11].
Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: "Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6, 4). Zahvaljujući vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuća. U mjeri u kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjećaji, način razmišljanja i vladanje postupno se pročišćavaju i preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovršen na ovome svijetu. "Vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12, 2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).
7. "Caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On – danas kao i nekoć – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.
U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, "vjerom jačaju" [12]. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu [13]. Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omogućuju mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put koji ih vodi do "vrata vjere".
Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.
8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subraću biskupe iz čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj će se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo.
Imat ćemo priliku ispovjedati vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovijede Vjerovanje.
9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji, koja je "vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga" [14]. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli [15], te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.
Nije slučajno da su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na krštenju. Podsjeća to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, kaže: "Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu... Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti" [16].
10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, već zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže ući u tu stvarnost kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10, 10). To srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića. Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i "Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio" (Dj 16, 14).
Postoji važno značenje sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ. Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo "biti s njim" uvodi ga u shvaćanje razloga zbog kojih se vjeruje.
Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i nesutrašivog svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, čineći ga iskrenim i odvažnim. Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja.
Kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: "'Vjerujem': to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. 'Vjerujemo': to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili općenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. 'Vjerujem': tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: 'Vjerujem', 'Vjerujemo'" [17].
Očito je dakle da je poznavanje sadržajâ vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihvaćamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sâm Bog koji se objavljuje i omogućuje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].
S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski "uvod" u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sâm čovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za "onim što vrijedi i ostaje zauvijek" [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.
11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronaći dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: "Ovaj će Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu obnove čitavog crkvenog života… Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri" [21]
Upravo na tome smislu će Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu.
U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.
12. U ovoj će Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterijâ Svete Stolice, sastavi Notu, kojom će se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije.
Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini [22].
13. Tijekom ove Godine bit će od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijehe. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.
Tijekom tog razdoblja morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.
Po vjeri Marija je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošću i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7). Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).
Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp. Mk 10, 28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su sa Isusom koji ih je poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po kojem će ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijedeći zapovijed da donesu evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuća čiji su bili vjerni svjedoci.
Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije, dijeleći sve što su posjedovali kako bi sva braća imala što im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47). Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajući svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najveći dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima. Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistošću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti. Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19).
Vjerom su, tijekom stoljećâ, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani. Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.
14. Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav" (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršćanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: "Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru'" (Jak 2, 14-18).
Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Zahvaljujući vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životnom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući "nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva" (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).
15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da "teži vjeri" (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom od nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamijećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja.
Neka "riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: "Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša" (1 Pt 1, 6-9).
Vjernici u svojem životu doživljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u samoći! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: "Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12, 10). Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.
Povjerimo Majci Božjoj, koja je proglašena "blaženom" zato što "povjerova" (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.
Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.
Papa Benedikt XVI.
2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam: "Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini" [1]. Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana [2].
Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćana u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.
3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14). Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51). Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom: "Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni" (Iv 6, 27).
Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: "Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?" (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: "Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao" (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.
4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere.
Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata Katoličke Crkve. Nadalje, tema Opće skupštine Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere.
Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da "istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru"; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno "na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno" [5]. Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti "jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi" [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.
5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao "posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja" [8], duboko svjestan ozbiljnih teškoćâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., "ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj.
Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo" [9]. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: "ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve" [10].
6. Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: "dok Krist, 'svet, nevin, neokaljan' (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove. Crkva 'žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih', navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu" [11].
Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: "Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6, 4). Zahvaljujući vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuća. U mjeri u kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjećaji, način razmišljanja i vladanje postupno se pročišćavaju i preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovršen na ovome svijetu. "Vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12, 2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).
7. "Caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On – danas kao i nekoć – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.
U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, "vjerom jačaju" [12]. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu [13]. Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omogućuju mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put koji ih vodi do "vrata vjere".
Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.
8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subraću biskupe iz čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj će se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo.
Imat ćemo priliku ispovjedati vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovijede Vjerovanje.
9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji, koja je "vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga" [14]. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli [15], te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.
Nije slučajno da su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na krštenju. Podsjeća to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, kaže: "Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu... Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti" [16].
10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, već zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže ući u tu stvarnost kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10, 10). To srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića. Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i "Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio" (Dj 16, 14).
Postoji važno značenje sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ. Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo "biti s njim" uvodi ga u shvaćanje razloga zbog kojih se vjeruje.
Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i nesutrašivog svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, čineći ga iskrenim i odvažnim. Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja.
Kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: "'Vjerujem': to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. 'Vjerujemo': to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili općenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. 'Vjerujem': tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: 'Vjerujem', 'Vjerujemo'" [17].
Očito je dakle da je poznavanje sadržajâ vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihvaćamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sâm Bog koji se objavljuje i omogućuje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].
S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski "uvod" u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sâm čovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za "onim što vrijedi i ostaje zauvijek" [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.
11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronaći dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: "Ovaj će Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu obnove čitavog crkvenog života… Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri" [21]
Upravo na tome smislu će Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu.
U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.
12. U ovoj će Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterijâ Svete Stolice, sastavi Notu, kojom će se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije.
Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini [22].
13. Tijekom ove Godine bit će od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijehe. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.
Tijekom tog razdoblja morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.
Po vjeri Marija je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošću i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7). Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).
Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp. Mk 10, 28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su sa Isusom koji ih je poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po kojem će ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijedeći zapovijed da donesu evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuća čiji su bili vjerni svjedoci.
Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije, dijeleći sve što su posjedovali kako bi sva braća imala što im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47). Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajući svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najveći dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima. Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistošću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti. Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19).
Vjerom su, tijekom stoljećâ, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani. Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.
14. Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav" (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršćanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: "Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru'" (Jak 2, 14-18).
Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista. Zahvaljujući vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životnom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući "nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva" (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).
15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da "teži vjeri" (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom od nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamijećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja.
Neka "riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: "Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša" (1 Pt 1, 6-9).
Vjernici u svojem životu doživljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u samoći! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: "Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12, 10). Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.
Povjerimo Majci Božjoj, koja je proglašena "blaženom" zato što "povjerova" (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.
Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.
Papa Benedikt XVI.
USKRS
Krist je uskrsnuo! Zlo više nema zadnju riječ, ljubav je definitivno trijumfirala!
"...Vjera u Uskrsnuče je dar. Dar treba izmoliti. Dar Bog nam daruje ne po zaslugama nego On hoče da mi surađujemo. Zato Uskrs je slavlje nakon dugog puta traženja i molitvi, posta i pokora, da nam se udjeli taj dar vjere. Baš zato o daru vjere razmatrat ćemo cjelu godinu i očekivati Papinu encikliku - nakon njegovih govora o nadi i ljubavi - da će nam progovoriti i za vjeru. I pored toga godinašnji Uskrs mora biti u znaku vjere koja se živi i doživljava. Suvremeni svijet je toliko prepun sa spoznajima i informacijama koji u šumi od pojmova teško prepoznaje, a osobito pojimanje istine. Izobilje riječi i ideje guše našu dušu i ona se nemože pravilno orijentirati u vrijednostima koji joj se pružaju. Treba spasiti slobodu duše. Nažalost tijelo nam je često zarobljeno, psiha zavedena, ali duša mora ostati slobodna kako bi mogla vjerovati..."
Skopski Biskup i Apostolski Egzarh mons. Kiro Stojanov
Uskrs 2012, Katedrala Presveto Srce Isusovo - Skopje
Skopski Biskup i Apostolski Egzarh mons. Kiro Stojanov
Uskrs 2012, Katedrala Presveto Srce Isusovo - Skopje
Uzašašće Gospodinovo
Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo. Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od »četrdeset dana« znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva. Uzašašće pak znači da je on sada i kao čovjek uzdignut u božanske sfere, da je i kao čovjek postao gospodar neba i zemlje, da je sjeo zdesna Bogu. Sjediti zdesna Bogu biblijski je izraz koji označuje da netko ima Božju vlast u rukama. Krist, dakle, ima vlast nad svima, posebno nad zlom i Zlim. Na njemu je da podloži zlo i Zloga Očevoj volji, da onda konačno bude Bog sve u svima.
Egzegetski i teološki gledano, smatra se da je Isus doista pokazao fenomen uzdizanja prema nebu i da je to bio znak njegova duhovnog uzdizanja u Očev naručaj. Tako je on i kao čovjek, a ne samo kao Sin Božji, jedno s Ocem i Duhom Svetim u istoj slavi. On je postao čovjekom da sve naše ljudsko uzme na sebe, a sve Božje da dadne nama, te nas uzdigne tamo gdje je on. Kristovo uzašašće na nebo usmjeruje naše poglede prema domovini, kamo smo pozvani i kamo idemo, da bismo snagom tog pogleda pobjeđivali zla, nevolje i bitke u našem životu. Isus nije otišao sa zemlje te nas ostavio siročad i same, nego je uzlazeći na nebo još jače ostao u našoj imanenciji, među nama prisutan. Tek sada kad je preuzeo gospodstvo nad svijetom, nad svakim čovjekom, nad svakim detaljem tvog života i ljudske povijesti, tek sada je potpuno među nama i »s nama do svršetka svijeta«. Isusov izraz »ja sam s vama« u Bibliji znači Božju moć, prisutnost i garanciju pobjede. Vjernik je siguran da će pobijediti zlo. On ne vjeruje zlu, ne da se prevariti Zlim, zavarati trenutnim mrakom, nego vjeruje u zoru i već vidi dan koji dolazi.
Vjernik nije otuđen stanovnik ove zemlje koji bi neprestano gledao prema nebu i maštao o njemu, te mislio kako treba podnijeti zla ovdje, jer će tamo uživati. Vjernik je čovjek koji od Isusove vlasti i moći uzima snagu da pobijedi zlo, patnju, ratove i bijedu oko sebe. Apostoli su na dan Uzašašća čuli riječi: »Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet u nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo.« Isus stalno dolazi, on je već među nama, ulazi u svaku situaciju.
Vjernik je čovjek čiji su korijeni u Isusu Kristu, te zato nosi plodove Kristovog života, njegovu milost i spas u svijet. On je pozvan svjedočiti da je Bog s nama, da ne očajavamo zbog poteškoća, problema, nesreća i katastrofa. On je poput dječaka na brodu usred bure i oluje koji se jedini ne boji, jer mu je Otac na kormilu.
Kršćanin treba biti svjestan da mu je Isus dao svu vlast. Isus, naime, kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji i zato idite i učinite sve ljude mojim učenicima.« Kršćanin nije bolji od drugih, on nije bez grijeha, slabosti i pogrešaka, pa ipak on u sebi nosi sile kojima može pobijediti zlo u sebi i u svijetu, a to su Božja riječ i prisutnost Kristova duha.
Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo ususret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji.
Moli Boga da te uvede u tu silu i taj svijet.
Egzegetski i teološki gledano, smatra se da je Isus doista pokazao fenomen uzdizanja prema nebu i da je to bio znak njegova duhovnog uzdizanja u Očev naručaj. Tako je on i kao čovjek, a ne samo kao Sin Božji, jedno s Ocem i Duhom Svetim u istoj slavi. On je postao čovjekom da sve naše ljudsko uzme na sebe, a sve Božje da dadne nama, te nas uzdigne tamo gdje je on. Kristovo uzašašće na nebo usmjeruje naše poglede prema domovini, kamo smo pozvani i kamo idemo, da bismo snagom tog pogleda pobjeđivali zla, nevolje i bitke u našem životu. Isus nije otišao sa zemlje te nas ostavio siročad i same, nego je uzlazeći na nebo još jače ostao u našoj imanenciji, među nama prisutan. Tek sada kad je preuzeo gospodstvo nad svijetom, nad svakim čovjekom, nad svakim detaljem tvog života i ljudske povijesti, tek sada je potpuno među nama i »s nama do svršetka svijeta«. Isusov izraz »ja sam s vama« u Bibliji znači Božju moć, prisutnost i garanciju pobjede. Vjernik je siguran da će pobijediti zlo. On ne vjeruje zlu, ne da se prevariti Zlim, zavarati trenutnim mrakom, nego vjeruje u zoru i već vidi dan koji dolazi.
Vjernik nije otuđen stanovnik ove zemlje koji bi neprestano gledao prema nebu i maštao o njemu, te mislio kako treba podnijeti zla ovdje, jer će tamo uživati. Vjernik je čovjek koji od Isusove vlasti i moći uzima snagu da pobijedi zlo, patnju, ratove i bijedu oko sebe. Apostoli su na dan Uzašašća čuli riječi: »Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet u nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo.« Isus stalno dolazi, on je već među nama, ulazi u svaku situaciju.
Vjernik je čovjek čiji su korijeni u Isusu Kristu, te zato nosi plodove Kristovog života, njegovu milost i spas u svijet. On je pozvan svjedočiti da je Bog s nama, da ne očajavamo zbog poteškoća, problema, nesreća i katastrofa. On je poput dječaka na brodu usred bure i oluje koji se jedini ne boji, jer mu je Otac na kormilu.
Kršćanin treba biti svjestan da mu je Isus dao svu vlast. Isus, naime, kaže: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji i zato idite i učinite sve ljude mojim učenicima.« Kršćanin nije bolji od drugih, on nije bez grijeha, slabosti i pogrešaka, pa ipak on u sebi nosi sile kojima može pobijediti zlo u sebi i u svijetu, a to su Božja riječ i prisutnost Kristova duha.
Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo ususret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji.
Moli Boga da te uvede u tu silu i taj svijet.
PISMO RODITELJIMA PRVOPRIČESNIKA
Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Poštovani roditelji!
Prođimo pažljivo važne trenutke svetkovine Prve svete pričesti Vašeg djeteta.
Svratite pažnju na sugestije i savjete koji će Vam pomoći da ovaj dan doživite što intenzivnije i da on Vašem djetetu ostane u dubokom i lijepom sjećanju.
Večer uoči Prve pričesti: Posvetite se svom djetetu! Molite zajedno, čitajte Bibliju. Ne uključujte televizor. Pokažite da ljubite svoje dijete i da s njime dijelite njegovu radost.
U kući ujutro: Radosno prihvatite dijete čim ustane, bez žurbe i nervoze. Odmah usmjerite misli na Gospodina kratkom zajedničkom molitvom. Na vrijeme krenite prema crkvi, jer će inače dijete postati nervozno.
Na putu prema crkvi: Vodite svoje dijete za ruku. Neka osjeti Vašu toplinu. Ne svraćajte pažnju ni na što drugo. Čim stignete pred crkvu, dajte mu nekoliko kratkih savjeta, preporučite mu da se moli za svoje roditelje i predajte ga časnoj sestri ili vjeroučiteljici. Potaknite ga da se odmah priključi grupi prvopričesnika. To će mu pomoći da se smiri.
Pri ulazu u crkvu: Ohrabrite ga: »Budi sabran. Sudjeluj u svetoj misi. I mi ćemo primiti svetu pričest. Misli na nas. Molit ćemo za te!» Napravite palcem desne ruke križ na djetetovu čelu. Neka to bude Vaš blagoslov.
Za vrijeme svete mise: Potrudite se dobro sudjelujete u svetoj misi, te se s Vašim djetetom sjedinite u svetoj pričesti, kako bi mu Bog dao rasti u milosti. Molite se Bogu da Vam pomogne kako biste mogli izvršavati zadatke koje od Vas traži euharistijski život Vašeg djeteta.
Kad završi misa: Poljubite svoje dijete! Čestitajte mu što je primilo svetu pričest i tako postalo odrasli član Vaše župne zajednice. Ako Vam poteku suze radosnice, nemojte ih kriti pred djetetom. Neka ono zna da su to suze sreće. Pitajte Vaše dijete kako se osjeća: radosno, ponosno, uzbuđeno, ispunjeno... Recite mu da se i Vi tako slično osjećate.
Na povratku kući: Za vrijeme ručka postavite dijete na čelo stola kao počasnog gosta. Recite mu da time želite počastiti Isusa koji danas u njemu posjećuje Vašu obitelj. Okitite stol. Stvorite svečano raspoloženje. Molite zajedno. Poslije ručka neka se obitelj zadrži na okupu. Dijete neka ne odlazi u posjete. Ako ima popodnevni program u crkvi, otiđite zajedno s njime.
Navečer u kući: Obitelj će se okupiti na zajedničku molitvu zahvale. To neka bude priprava za djetetovu pričest slijedeći dan. Preporučite djetetu da ide često na pričest, a taj prvi tjedan svaki dan. Zadržite u kući svečano raspoloženje više dana. Idite s djetetom da ono samo izabere okvir za sliku - njegovu prvopričesničku uspomenu. Zajedno postavite križ iznad njegovog kreveta.
Sljedećih dana: Češće pokazujte djetetu da ga mnogo volite. Posvećujte mu više vremena nego inače. Družite se. Slušajte ga. Dijete voli Vašu blizinu i Vaše darovano vrijeme.
Odlazite s njim zajedno na svetu misu. Neka dijete osjeti da je svetkovina njegove Prve pričesti velika svečanost za cijelu Vašu obitelj i Vaše prijatelje.
Prođimo pažljivo važne trenutke svetkovine Prve svete pričesti Vašeg djeteta.
Svratite pažnju na sugestije i savjete koji će Vam pomoći da ovaj dan doživite što intenzivnije i da on Vašem djetetu ostane u dubokom i lijepom sjećanju.
Večer uoči Prve pričesti: Posvetite se svom djetetu! Molite zajedno, čitajte Bibliju. Ne uključujte televizor. Pokažite da ljubite svoje dijete i da s njime dijelite njegovu radost.
U kući ujutro: Radosno prihvatite dijete čim ustane, bez žurbe i nervoze. Odmah usmjerite misli na Gospodina kratkom zajedničkom molitvom. Na vrijeme krenite prema crkvi, jer će inače dijete postati nervozno.
Na putu prema crkvi: Vodite svoje dijete za ruku. Neka osjeti Vašu toplinu. Ne svraćajte pažnju ni na što drugo. Čim stignete pred crkvu, dajte mu nekoliko kratkih savjeta, preporučite mu da se moli za svoje roditelje i predajte ga časnoj sestri ili vjeroučiteljici. Potaknite ga da se odmah priključi grupi prvopričesnika. To će mu pomoći da se smiri.
Pri ulazu u crkvu: Ohrabrite ga: »Budi sabran. Sudjeluj u svetoj misi. I mi ćemo primiti svetu pričest. Misli na nas. Molit ćemo za te!» Napravite palcem desne ruke križ na djetetovu čelu. Neka to bude Vaš blagoslov.
Za vrijeme svete mise: Potrudite se dobro sudjelujete u svetoj misi, te se s Vašim djetetom sjedinite u svetoj pričesti, kako bi mu Bog dao rasti u milosti. Molite se Bogu da Vam pomogne kako biste mogli izvršavati zadatke koje od Vas traži euharistijski život Vašeg djeteta.
Kad završi misa: Poljubite svoje dijete! Čestitajte mu što je primilo svetu pričest i tako postalo odrasli član Vaše župne zajednice. Ako Vam poteku suze radosnice, nemojte ih kriti pred djetetom. Neka ono zna da su to suze sreće. Pitajte Vaše dijete kako se osjeća: radosno, ponosno, uzbuđeno, ispunjeno... Recite mu da se i Vi tako slično osjećate.
Na povratku kući: Za vrijeme ručka postavite dijete na čelo stola kao počasnog gosta. Recite mu da time želite počastiti Isusa koji danas u njemu posjećuje Vašu obitelj. Okitite stol. Stvorite svečano raspoloženje. Molite zajedno. Poslije ručka neka se obitelj zadrži na okupu. Dijete neka ne odlazi u posjete. Ako ima popodnevni program u crkvi, otiđite zajedno s njime.
Navečer u kući: Obitelj će se okupiti na zajedničku molitvu zahvale. To neka bude priprava za djetetovu pričest slijedeći dan. Preporučite djetetu da ide često na pričest, a taj prvi tjedan svaki dan. Zadržite u kući svečano raspoloženje više dana. Idite s djetetom da ono samo izabere okvir za sliku - njegovu prvopričesničku uspomenu. Zajedno postavite križ iznad njegovog kreveta.
Sljedećih dana: Češće pokazujte djetetu da ga mnogo volite. Posvećujte mu više vremena nego inače. Družite se. Slušajte ga. Dijete voli Vašu blizinu i Vaše darovano vrijeme.
Odlazite s njim zajedno na svetu misu. Neka dijete osjeti da je svetkovina njegove Prve pričesti velika svečanost za cijelu Vašu obitelj i Vaše prijatelje.
Presveto Trojstvo
Katolička crkva slavi danas nedjelju i svetkovinu Presvetog Trojstva. Taj se blagdan čini vrhuncem svih blagdana tijekom crkvene godine. On nas upozorava gdje je naš cilj i gdje je snaga našeg života, iz čega možemo razumjeti ljudski život i hod kroz povijest.
Bog je jedan. To je prva istina kršćanske vjere. No taj jedan Bog je u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je jedan ali trojstven. On je stalni proces, vrtlog savršene aktivnosti u kojoj Bog Otac savršeno sebe spoznaje i tu spoznaju izgovara te tako odvijeka rađa svoga jedinorođenoga Sina, svoju izgovorenu riječ, svoj vječni Logos. Ljubav pak Sina prema Ocu i Oca prema Sinu stvara Maženje nove osobe koja je njihov poljubac i njihov zagrljaj, njihova međusobna ljubav, Duh Sveti. Bog je dakle neizrecivo stvaralaštvo u kojem Bog Otac stvara i spoznaje, u kojem dakle radi, spoznaje i ljubi. Sin je Očeva spoznaja a Duh Sveti je nova mi-osoba, Otac i Sin u jednome.
Oduvijek je stvaralo probleme kako shvatiti da je Bog jedan a opet trojica. Raznim usporedbama pokušalo se to dočarati. No sigurno je da se tajna Presvetog Trojstva ne da nikada do kraja protumačiti i spoznati. Kao što je voda u tekućem, plinovitom i krutom stanju, tako je i jedan Bog u Ocu, u Sinu, u Duhu Svetom. Kao što je čovjek ostvaren u ocu, majci i djetetu, tako je i Bog ostvaren u tri osobe. Kao što je jedna melodija ostvarena u onome koji svira, u instrumentu i u notama, tako nekako možemo shvatiti da je jedan Bog ostvaren u trojstvu.
Čovjek je stvoren na sliku Božju, i to kao muško i žensko. Sveto pismo nam kaže na prvim stranicama Biblije da je Bog stvorio najprije Adama, muškarca, a onda od njegova rebra ili njegova srca stvorio ženu. Tek tada je bilo moguće novo čovječanstvo jer se od Adama i Eve zajedno moglo roditi dijete. Kao što od Oca izlazi Sin a u sjedinjenju Oca i Sina nastaje Duh Sveti, tako i iz Adama Bog stvara Evu a iz njih zajedno stvara novog čovjeka, dijete. Tako je čovjek slika Božja ne samo po besmrtnoj duši, ne samo po kvalitetama duha nego i po toj izvanjskoj vidljivoj stvarnosti i trojstvenosti. Zato je obitelj slika trojstvenoga Boga. Biblija objavljuje da je čovjek stvoren kao muško, žensko i dijete, kao što je i Bog trojstven, odvijeka postojeći.
Bog dakle nije neki samotnjak, nije mirovanje, nego je naprotiv savršena aktivnost, međuosobno darivanje, stalna nova akcija stvaralaštva, ljubavi i spoznanja, novih perspektiva. Isus kaže da njegov Otac stalno radi i da i on stalno radi. Bog je vrtlog djelovanja, spoznanja ljubavi i ostvarenja. Bog je čovjekova mogućnost. Po Isusu Kristu možemo doći k Ocu. Možemo činiti djela koja je on činio, možemo biti tamo gdje je on, zajedno s njime u njegovoj slavi. Dopuštajući da Isusova riječ uđe u naše srce i naš um, mi dopuštamo Isusu Kristu da se u nama nastani. Bog Otac gledajući svoga Sina u nama ljubi njega kao i nas i tako se Duh Sveti kao ljubav Oca i Sina razlijeva i u našim srcima i životima i u društvu u kojem živimo.
Ovdje se ne radi ni o kakvoj teoriji nego o praksi. To je stvarnost koja se želi razliti našim životom i stvoriti nove mogućnosti postojanja i čovjekoljubivosti. Potrebno se u ovo udubljivati i moliti da Duh Sveti ostvaruje u nama tu stvarnost. Samo tako će nastati obnova društva, mogućnost blagostanja i spasa čovječanstva od navale terorizama, fundamentalizama, razarajućih atomskih bombi i negativnih ljudskih odnosa i ratova.
Današnja nedjelja i svetkovina Presvetog Trojstva zove nas da pođemo na nove putove mira i blagostanja. Novi putovi su otvoreni, na nama je da zakoračimo.
Dr. Tomislav Ivančić
Bog je jedan. To je prva istina kršćanske vjere. No taj jedan Bog je u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je jedan ali trojstven. On je stalni proces, vrtlog savršene aktivnosti u kojoj Bog Otac savršeno sebe spoznaje i tu spoznaju izgovara te tako odvijeka rađa svoga jedinorođenoga Sina, svoju izgovorenu riječ, svoj vječni Logos. Ljubav pak Sina prema Ocu i Oca prema Sinu stvara Maženje nove osobe koja je njihov poljubac i njihov zagrljaj, njihova međusobna ljubav, Duh Sveti. Bog je dakle neizrecivo stvaralaštvo u kojem Bog Otac stvara i spoznaje, u kojem dakle radi, spoznaje i ljubi. Sin je Očeva spoznaja a Duh Sveti je nova mi-osoba, Otac i Sin u jednome.
Oduvijek je stvaralo probleme kako shvatiti da je Bog jedan a opet trojica. Raznim usporedbama pokušalo se to dočarati. No sigurno je da se tajna Presvetog Trojstva ne da nikada do kraja protumačiti i spoznati. Kao što je voda u tekućem, plinovitom i krutom stanju, tako je i jedan Bog u Ocu, u Sinu, u Duhu Svetom. Kao što je čovjek ostvaren u ocu, majci i djetetu, tako je i Bog ostvaren u tri osobe. Kao što je jedna melodija ostvarena u onome koji svira, u instrumentu i u notama, tako nekako možemo shvatiti da je jedan Bog ostvaren u trojstvu.
Čovjek je stvoren na sliku Božju, i to kao muško i žensko. Sveto pismo nam kaže na prvim stranicama Biblije da je Bog stvorio najprije Adama, muškarca, a onda od njegova rebra ili njegova srca stvorio ženu. Tek tada je bilo moguće novo čovječanstvo jer se od Adama i Eve zajedno moglo roditi dijete. Kao što od Oca izlazi Sin a u sjedinjenju Oca i Sina nastaje Duh Sveti, tako i iz Adama Bog stvara Evu a iz njih zajedno stvara novog čovjeka, dijete. Tako je čovjek slika Božja ne samo po besmrtnoj duši, ne samo po kvalitetama duha nego i po toj izvanjskoj vidljivoj stvarnosti i trojstvenosti. Zato je obitelj slika trojstvenoga Boga. Biblija objavljuje da je čovjek stvoren kao muško, žensko i dijete, kao što je i Bog trojstven, odvijeka postojeći.
Bog dakle nije neki samotnjak, nije mirovanje, nego je naprotiv savršena aktivnost, međuosobno darivanje, stalna nova akcija stvaralaštva, ljubavi i spoznanja, novih perspektiva. Isus kaže da njegov Otac stalno radi i da i on stalno radi. Bog je vrtlog djelovanja, spoznanja ljubavi i ostvarenja. Bog je čovjekova mogućnost. Po Isusu Kristu možemo doći k Ocu. Možemo činiti djela koja je on činio, možemo biti tamo gdje je on, zajedno s njime u njegovoj slavi. Dopuštajući da Isusova riječ uđe u naše srce i naš um, mi dopuštamo Isusu Kristu da se u nama nastani. Bog Otac gledajući svoga Sina u nama ljubi njega kao i nas i tako se Duh Sveti kao ljubav Oca i Sina razlijeva i u našim srcima i životima i u društvu u kojem živimo.
Ovdje se ne radi ni o kakvoj teoriji nego o praksi. To je stvarnost koja se želi razliti našim životom i stvoriti nove mogućnosti postojanja i čovjekoljubivosti. Potrebno se u ovo udubljivati i moliti da Duh Sveti ostvaruje u nama tu stvarnost. Samo tako će nastati obnova društva, mogućnost blagostanja i spasa čovječanstva od navale terorizama, fundamentalizama, razarajućih atomskih bombi i negativnih ljudskih odnosa i ratova.
Današnja nedjelja i svetkovina Presvetog Trojstva zove nas da pođemo na nove putove mira i blagostanja. Novi putovi su otvoreni, na nama je da zakoračimo.
Dr. Tomislav Ivančić
TIJELOVO
07.06.2012.
Svete Mise su u 10.30 i 18.00 u Katedrali. Poslije večernje Svete Mise je Tijelovska procesija oko Katedrale!
Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova Svete Mise u Katdrali:
- 10.30h Svečana Sveta Misa koju predvodi naš ordinariji Biskup Kiro Stojanov
- 18.00h
Sv. Petar i Sv. Pavao
Krasote puno rajsko svjetlo vječito
Natopilo je sjajem sreće znatni dan,
Što poglavice apostolske vjenčava
I grješnicima prolaz k nebu otvara.
Nebeski vratar i s njim svijeta učitelj,
Ti oci Rima, suci sviju naroda,
U vijeću rajskom sjede s lovor
vijencima, na križu prvi, mačem
drugi pobijedi.
Čuj milostivo, Petre, blažen pastiru,
Što molimo te, pa nam grijeha okove
Odriješi riječju kad ti vlast je predana,
Da zemlji nebo otvaraš i zatvaraš.
Naučitelju Pavle, živjet uči nas,
I vuci srca naša u raj sa sobom,
Dok vjera gleda svjetlo iza vela svog,
A kao sunce samo ljubav kraljuje.
Nek bude slava vječna s čašću, štovanjem
I s radosnicom pjesmom Trojstvu Presevetom,
Što u jedinstvu svakim stvorom upravlja
Po svem kolikom nizu vječnih vjekova.
Amen.
Natopilo je sjajem sreće znatni dan,
Što poglavice apostolske vjenčava
I grješnicima prolaz k nebu otvara.
Nebeski vratar i s njim svijeta učitelj,
Ti oci Rima, suci sviju naroda,
U vijeću rajskom sjede s lovor
vijencima, na križu prvi, mačem
drugi pobijedi.
Čuj milostivo, Petre, blažen pastiru,
Što molimo te, pa nam grijeha okove
Odriješi riječju kad ti vlast je predana,
Da zemlji nebo otvaraš i zatvaraš.
Naučitelju Pavle, živjet uči nas,
I vuci srca naša u raj sa sobom,
Dok vjera gleda svjetlo iza vela svog,
A kao sunce samo ljubav kraljuje.
Nek bude slava vječna s čašću, štovanjem
I s radosnicom pjesmom Trojstvu Presevetom,
Što u jedinstvu svakim stvorom upravlja
Po svem kolikom nizu vječnih vjekova.
Amen.
Danas se Skopjani prisjećaju katastrofalnog potresa koji je zadesio naš grad prije 49 godine. Godina 1963 jest zapamćena i obilježena tragedijom potresa u kojem su poginuli 1070 osoba, 3000 bili povrijeđeni, a oko 200 000 osoba je ostalo bez krova nad glavom. Prisjetimo se u molitvi svih onih kojih su izgubili svoj život toga dana u nadi da se takvo što više neće dogoditi!
Povodom 102 godišnjice rođenja Majke Terezije
Povodom 102 godisnjice rođenja Majke Terezije, u spomen kući Majka Terezija u centru grada, s početkom u 19.30h, premijerno će biti prikazan film o životu Majke Terezije, japanskog redatelja i predsjednika japanske filmske akademije Shigeki Chiba.
Uzvišenje Svetog Križa
Povodom blagodana Uzvišenje Svetog Križa u Katedrali biti će dvije svete Mise: u 10.30 i 18.00 sati.
Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.
Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili "za krst časni", osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst časni", za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!
Početak vjeronaučne godine
Milošču Božjom pred nama je još jedna vjeronaučna godina. Raspored vjeronaučnih predavanja je slijedeći:
VJERONAUK ZA DJECU
Nedjeljom u 8.30 sati u crkvi Svetog Josipa na Bit Pazaru.
Budimo uvijek poticaj našoj djeci u pohađanju vjeronaučnih satova i uvijek imajte na umu da:
"Djeca su veliki imitatori - zato dajte im mogućnost nešto veliko nasljedovati."
VJERONAUK ZA SREDNJOŠKOLSKU, STUDENTSKU I RADNIČKU MLADEŽ
Ponedeljkom u 20 sati, u dvorani iza katedrale.
Mladi, dolazite na vjeronaučna predavanja, budite svjetlo ovoga svijeta!
VJERONAUK ZA DJECU
Nedjeljom u 8.30 sati u crkvi Svetog Josipa na Bit Pazaru.
Budimo uvijek poticaj našoj djeci u pohađanju vjeronaučnih satova i uvijek imajte na umu da:
"Djeca su veliki imitatori - zato dajte im mogućnost nešto veliko nasljedovati."
VJERONAUK ZA SREDNJOŠKOLSKU, STUDENTSKU I RADNIČKU MLADEŽ
Ponedeljkom u 20 sati, u dvorani iza katedrale.
Mladi, dolazite na vjeronaučna predavanja, budite svjetlo ovoga svijeta!
~ Svetkovina Svih Svetih 01.11.2012 ~
Svete mise:
U katedrali u 10.30 i 18 sati
Na groblju Butel u 15.00 sati sveta misa za sve pokojne - prije Svete mise na groblju, od 13 do 15 sati bit će blagoslov grobova.
U katedrali u 10.30 i 18 sati
Na groblju Butel u 15.00 sati sveta misa za sve pokojne - prije Svete mise na groblju, od 13 do 15 sati bit će blagoslov grobova.
Skopske godine Majke Terezije u Rimu
U kripti crkve Sv.Antuna Lateranskog ( 19.10 - 04.11.2012. ) rimska publika imala je mogućnost isto kao i brojni štovatelji i slučajni hodočasnici pogledati izložbu posvećenu djetinjstvu i mladosti blažene Majke Terezije koje je provela u njezinom rodnom gradu Skopje. Kroz 50 tak fotografija u velikom formatu, bili su predstavljeni 18 godina života Majke Terezije u rodnom Skopju, kao i pjesma koje je ona napisala pod naslovom „Oproštaj“ prevedena i na talijanskom jeziku. Ovaj projekt je bio realiziran u zajedničkoj suradnji Spomen kuće Majka Terezija iz Skopje i Centra Majke Terezije u Rimu, a financijski omogućilo Ministarstvo kulture Republike Makedonije. Izložba je trajala dva tjedna i privukla pažnju talijanskih medija, a zanumanje za izložbu već je došlo iz Slovenije, gdje će izložba biti postavljena iduće godine.
Osim povijesnih fotografija, publika je mogla vidjeti i osobne predmete ove blaženice: sandale, sari, putna torba, rupčić, svojeručna pisma koja je ona pisala. Prilikom otvaranje ove izložbe u čast Majci Tereziji govorili su: Provincijal Male braće pater Josè R. Carballo, veleposlanik Republike Makedonije pri Svete Stolice Gjoko Gjorgjevski, direktorica spomen kuće Majke Terezije u Skopje Renata Kutera Zdravkovska, autor izložbe Andrijana Jelić kao i osobni liječnik Majke Terezije d-r Vincenzo Giulio Bilotta. Osobito veliko zanimanje publike privukao je d-r Bilotta, koji je govorio o osobnim susretima koji sa ovom sveticom naših dana kao i razgovore koji je imao s njom. Kao što je spomenuto glavni organizator ove izložbe je bilo Muzej spomen kuče Majke Terezije iz Skopje. Direktorica ovog memorijalnog centra Renata Kutera Zdravskovska ističe: -„ Spomen kuća otvorena je 30 siječnja 2009 godine u samom centru grada. Lokacija nije slučajno izabrana, naime na ovom mjestu prije katastrofalnog skopskog potresa 1963 godine nalazila se katolička katedrala Presveto Srce Isusovo u kojoj Majka Terezija, tada Gonxha Bojaxhiu, primila sakrament krštenja, krizme i dobila je poziv da služi Bogu i ljudima. Muzej predstavlja multifunkcionalnu gradnju u čijem sustavu spada galerija, kapela i amfiteatar. Među značajnijim dokumentima koji se čuvaju tu su krsni list Gonxhe, a od eksponata možemo vidjeti njeno redovničko sari, molitvenik, krunica i raspelo. Ovaj muzej je uvijek rado posjećen od svih turista, a dolaze i puno hodočasnika iz Hrvatske i Poljske, ali i iz malo daljih krajeva kao Turske i Japan.“
Osim povijesnih fotografija, publika je mogla vidjeti i osobne predmete ove blaženice: sandale, sari, putna torba, rupčić, svojeručna pisma koja je ona pisala. Prilikom otvaranje ove izložbe u čast Majci Tereziji govorili su: Provincijal Male braće pater Josè R. Carballo, veleposlanik Republike Makedonije pri Svete Stolice Gjoko Gjorgjevski, direktorica spomen kuće Majke Terezije u Skopje Renata Kutera Zdravkovska, autor izložbe Andrijana Jelić kao i osobni liječnik Majke Terezije d-r Vincenzo Giulio Bilotta. Osobito veliko zanimanje publike privukao je d-r Bilotta, koji je govorio o osobnim susretima koji sa ovom sveticom naših dana kao i razgovore koji je imao s njom. Kao što je spomenuto glavni organizator ove izložbe je bilo Muzej spomen kuče Majke Terezije iz Skopje. Direktorica ovog memorijalnog centra Renata Kutera Zdravskovska ističe: -„ Spomen kuća otvorena je 30 siječnja 2009 godine u samom centru grada. Lokacija nije slučajno izabrana, naime na ovom mjestu prije katastrofalnog skopskog potresa 1963 godine nalazila se katolička katedrala Presveto Srce Isusovo u kojoj Majka Terezija, tada Gonxha Bojaxhiu, primila sakrament krštenja, krizme i dobila je poziv da služi Bogu i ljudima. Muzej predstavlja multifunkcionalnu gradnju u čijem sustavu spada galerija, kapela i amfiteatar. Među značajnijim dokumentima koji se čuvaju tu su krsni list Gonxhe, a od eksponata možemo vidjeti njeno redovničko sari, molitvenik, krunica i raspelo. Ovaj muzej je uvijek rado posjećen od svih turista, a dolaze i puno hodočasnika iz Hrvatske i Poljske, ali i iz malo daljih krajeva kao Turske i Japan.“
Došašće
(latinski: Advent)
Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje…!") jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.
ADVENTSKI VIJENAC
U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božićni himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje…!") jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.
ADVENTSKI VIJENAC
U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Tradicionalni Božični koncert u Katedrali!
Koncert "Najbolji Hrvatski Tamburasi" ex. Zlatni Dukati
Srijeda - 19.12.2012
Organizatori: Veleposlanstvo R.Hrvatske, Zajednica Hrvata u R.Makedoniji i Skopska Biskupija
Blagoslovljen Božič i sretna 2013 godina!
Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!
Nek' se vesele i kliču narodi,
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.
Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!
Psalam 67, 2-3.5.6.8
Svijećnica
Prije dvije tisuće godina upalilo se jedno svjetlo. Zvalo se Isus iz Nazareta. Rodio se u Betlehemu između 7. i 4. godine prije brojanja našeg vremena, sasvim nepoznat, tek objavljen pastirima i svećeniku Šimunu u jeruzalemskom hramu, te starici Ani koja je prepoznala to Dijete. A prepoznala ga je zato što je u njoj bilo svjetlo koje je palila i podržavala molitvom i postom sve do svoje osamdeset i četvrte godine života. Prepoznalo je to svjetlo i Šimunovo srce, jer je i on molio, te mu je to Svjetlo Božje objavilo da neće umrijeti prije nego vidi onoga čije će se svjetlo upaliti i koje više nitko neće moći ugasiti. Maleno je to Svjetlo. Rođeno od nepoznate djevice iz Nazareta, Marije, čuvano nepoznatim zaručnikom te djevice, Josipom, progonjeno od kralja Heroda, u izagnanstvu i u tišini nazaretskoga kraja živjelo do tridesete godine, a da nitko ništa nije o tom Svjetlu znao. Ono je svijetlilo, sve se više širilo dok nije upalilo najprije Judeju i Galileju, a onda prešlo na istok, sve do Indije i Kašmira, te na zapad preko Male Azije i Grčke, preko naših krajeva do Rima i Španjolske, i upalilo cijelu Europu. A onda se iz Europe proširilo u čitav svijet i više nema gdje ne gori. Nitko nije računao da bi to Svjetlo moglo osvojiti suvremeni svijet i da to Svjetlo ni danas ne mogu ugasiti sva oružja mraka, nehumanosti i suprotstavljanja.
Obredi velikog Tjedna u Katedrali - Godine Gospodnje 2013
- Na VELIKI ČETVRTAK ujutro u 10.00 sati biti će Misa posvete ulja. Navečer u 18.00 sati biti će Misa Večere Gospodnje (obrede pranja nogu 12-orici naših vjernika). Poslije ove svete Mise klanjat ćemo se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Katedrala će biti otvorena do 22.00 sati.
- Na VELIKI PETAK u 17.30 sati započinje pobožnost Križnog puta, u 18.00 sati počinju obredi Muke Gospodnje. Poslije obreda katedrala će biti otvorena do 22. 00 sati, pa iskoristimo ovo vrijeme za klanjanje Isusovu Križu po kojemu smo spašeni od vječne osude.
- VELIKA SUBOTA u 21 sati biti 'e Uskrsno bdienje (blagoslov ognja, hvalospjev Uskrsnoj svijeći i svečana sveta misa koju će predvoditi naš biskup Kiro).
- SLJEDEČE NEDJELJE JE NAJVEĆI KRŠČANSKI BLAGDAN USKRS. SVETE MISE ĆE BITI PO SLJEDEČEM RAPOREDU:
- Na Bit Pazaru u CRKVI SVETOG JOSIPA u 08.30 sati
- U KATEDRALI u 10.30 sati svećana sveta misa i u 18.00 sati sveta misa. - USKRSNI PONEDJELJAK
- Svete mise u KATEDRALI su kao i nedjeljom u 10.30 i 18.00 sati
Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2013.
Vjera u ljubav rađa ljubav - "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj"
(1 Iv 4, 16)
Cjelovita propovijed pape Franje: ‘Čuvajmo s ljubavlju ono što nam je Bog darovao’
MOLITVA ZA IZBOR NOVOG PAPE
Gospodine Isuse Kriste,
Dobri Pastiru naših duša,
svrni svoj pogled na kardinale tvoje Crkve,
i kao nekad, na obalama Galilejskog mora,
potraži među njima Petra naših dana.
Otvori njihova srca svome Svetom Duhu
da tvoje izabranje ne naiđe
ni na kakvu zapreku.
Podaj snage onome kome si namijenio
Ribarev prsten
da bez straha pruži svoju ruku
tvojoj Zaručnici – Crkvi;
da kormilo njezine lađe
usmjeri pučinom našega vremena
prema vječnosti tvoga Kraljevstva.
Neka ga prati zagovor blaženoga Ivana Pavla II.
i svih svetih papa u povijesti tvoje Crkve.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Dobri Pastiru naših duša,
svrni svoj pogled na kardinale tvoje Crkve,
i kao nekad, na obalama Galilejskog mora,
potraži među njima Petra naših dana.
Otvori njihova srca svome Svetom Duhu
da tvoje izabranje ne naiđe
ni na kakvu zapreku.
Podaj snage onome kome si namijenio
Ribarev prsten
da bez straha pruži svoju ruku
tvojoj Zaručnici – Crkvi;
da kormilo njezine lađe
usmjeri pučinom našega vremena
prema vječnosti tvoga Kraljevstva.
Neka ga prati zagovor blaženoga Ivana Pavla II.
i svih svetih papa u povijesti tvoje Crkve.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.